Čarolija porculana
Piše: Marijana Šundov
Zimski dani u Briselu ispunjeni sa oblacima, vjetrom i nepredvidljivim pljuskovima najbolji su za druženja unutar četiri zida. Nisam bila jedina koja tako misli. Stoga su ovaj kišoviti tjedan zaredali pozivi na kavice.
Inače trenutno se krećem u šarenom, međunarodnom, vojno-diplomatskom društvu žena i djevojaka koje ostaviše na neko vrijeme svoje profesije i poslove kako bi bile uz svoje muževe ili partnere. Ima zgodna engleska riječ za to „spouse“ – u značenju i supruge i pomoćnice, pa čak i profesije.
Muževi rade kroz jutro, a „spouse“ se bave kućom, djecom, humanitarnim radom, hobijem i raznim druženjima. Kada god mogu odem na takvo žensko okupljanje.
Uvijek je interesantno razgovarati sa ostalim suprugama i doznati kako primjerice žene u Italiji, Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Norveškoj ili pak Finskoj pomiruju posao i obitelj. Doznati čime se trenutno bave ili su se bavile kod kuće. Uz dozvolu gospođe Benedicte, šarmantne Francuskinje opisat ću takvo nedavno druženje.
Benedicte nas je pozvala u svoj dom. Ona je majka, ima već i unuke, suprug je vojnik, a često su se kao i ostale vojničke obitelji seljakali po Francuskoj.
Benedicte je preko dvadeset godina bila profesor i to ne bilo čega. U poznatoj francuskoj tvornici porculana predavala je kako ručno oslikati predmete – naravno – predmete od porculana. Posao je postao hobi, kojim se i danas bavi.
Na druženju uz kavicu i čaj nam je pokazala svoj atelje i ispričala predivnu priču o porculanu. Pomislim kako često koristimo pojedine predmete, a nismo se nikada upitali kako su nastali, što je sve bilo potrebno napraviti kako bi stigli do nas.
Porculan je stigao iz Kine „putem svile“ u Europu tek u 11.stoljeću. Kako ga je podsjetio na glatkoću i ljepotu školjke ime mu je dao Marco Polo – a riječ porculan značila je nešto „poput školjke“.
U to doba vrijednost predmeta od porculana uvezenih iz Kine bila je jednaka vrijednosti zlata. Dugo su Europljani pokušavali otkriti tajnu pravljenja porculana. Prva manufaktura u Europi otvorena je tek 1710. u Njemačkoj.
Od tada do danas slikanje na porculanu postalo je i ostalo umjetnost. To je bila umjetnost, kako skulpture tako i slikarske minijature, rezervirana samo za vrhunske umjetnike.
Benedicte nam pokazuje kako se slika na porculanu. Iza svake boje slijedi proces pečenja u posebnim pećima na visokim temperaturama. Boje se dobijaju od prirodnih materijala, jedina boja koja ne postoji je crvena.
Na naše upite i konstatacije kako to nije točno kako smo vidjele i crvene motive Benedicte strpljivo objašnjava kako ručno slikani porculan ima samo smeđu ili ružičastu, koje su u pojedinim nijansama najsličnije crvenoj.
Ručno oslikani porculan nema crvenu boju. Stoga nas Benedicte poziva da pažljivije pogledamo njezinu kolekciju. I doista nema crvene, na svakoj ručno oslikanoj šalici ili bilo kojem predmetu na dnu se nalazi prepoznatljivi potpis autora ili manufakture.
Benedicte nam objašnjava kako su u tvornici gdje je radila bile kolege koje su slikali samo sa istom bojom, i to uvijek iste motive, na primjer, samo cvijeće ili leptire. Ona kao profesor u manifakturi radila je naravno sa svim bojama i zna nacrtati i oslikati sve motive koje tamo stavljaju na svoj porculan.
Benedicte kaže kako je kod slikanja jako bitan položaj cijeloga tijela, na primjer, ne možeš sjediti s jednom nogom prebačenom preko druge. Potezi ruke na porculanu tada su drugačiji.
I dok gledam Benedictine ruke kako spretno pretvaraju poteze kista u plavi cvijet pomislim na dio priče koju sam jednom pročitala „kako su ruke naša veza sa Stvoriteljem, ali i sa svijetom u koji nas je poslao“.
Kroz stoljeća su pojedine boje i stilovi slikanja bile prevladavajući. Kroz motive na porculanskim predmetima se gotovo može pratiti ukus i stil pojedinih vladara.
Danas nam je gotovo nezamislivo da je porculan bio pokazatelj ugleda i bogatstva. Europski dvorovi su se natjecali koji će imati bolje kolekcije. Benedicte nam pokazuje završenu „cvjetnu“ šalicu za kavu i objašnjava kako joj je za njezino oslikavanje trebalo 160 sati rada. Pokazuje i svoj potpis na dnu šalice.
Opraštajući se od Benedicte zamolim je za dozvolu da objavim njezinu sliku i napišem o našem druženju. Kažem joj kako je porculan njezina čarolija, a riječi su moja čarolija.
Novinar piše o drugim ljudima i njihovim dostignućima. To je naš doprinos svijetu. Ujedno kroz priču o drugima mi pričamo na neki način o sebi. Iz svakog teksta ili fotografije ako se ne radi baš o strogoj vijesti i izvješću se može kroz retke vidjeti i novinar – ono što je njemu važno, na što je on obratio pozornost.
I za čitatelja vrijedi isto – svatko čita kako čita.
Bruxelles, 9.veljače 2014.