VJERA JE TRAŽENJE, HOD ZA ISUSOM

– Prošlo je malo više od godinu dana kako ste došli u Bruxelles. Kakvi su utisci? Kada se govori o misiji mi svi pomislimo na Afriku ili Aziju na ljude kojima treba donijeti svjetlo kršćanstva. Koji su izazovi misionarstva u katoličkoj razvijenoj i bogatoj zemlji poput Belgije?

 Kada čovjek dođe u novu sredinu potrebno je da ga ljudi počnu prepoznavati.  Tek onda se on osjeti kod kuće i tek tada može raditi. Što se tiče mojih utisaka o Belgiji mogu reći kako mi ovo nije prvi susret sa Belgijom. Već sam ranije tu dolazio prije 15-tak godina, obišao sam dosta znamenitosti i muzeja.  Naravno sada je moj susret s Belgijom drugačiji.  Više nego znamenitosti važniji su ljudi koje ovdje susrećem. Tu je naša zajednica u Bruxellesu i ona u Antverpenu. Treća grupa ljudi koje srećem i posvećujem im vrijeme jesu ljudi koje srećem u Franjevačkom samostanu u Bruxellesu. Tu u Franjevačkom samostanu organiziramo tečajeve za braću koji idu u misije ili one koji već jesu u misijama.  Tako, kada pitate o utiscima u Belgiji, mogu reći kako su oni vezani za osobe sa kojima živim i koje susrećem.

U Bruxellesu su naši ljudi najvećim dijelom povezani sa diplomacijom.  Oni ovdje dolaze i uglavnom prolaze jer su vezani mandatima u europskim institicijama, NATO-u, veleposlanstvima. Postoji i nekoliko, mogao bih ih nazvati „starijih“ obitelji koji su tu za stalno.  Oni su tu došli sa obiteljima raditi za određene firme i tu ostali. U Antverpenu je drugačija zajednica. Čine je naši ljudi uglavnom „gastarbajteri“ koji su tu već desetljećima, i koji ovdje imaju svoje kuće i stalne poslove.  Njihova djeca idu, ili su već završili ovdašnje škole, fakultete. Ukratko oni ovdje žive i njihova budućnost je vezana za Belgiju.  Svakako, stariji se nadaju povratku u Hrvatsku bar kada odu u mirovinu.  Što se tiče njihove djece iz razgovora doznajem kako će oni ovdje ostati, znaju jezike i flamanski i francuski, uglavnom su se snašli.  Svi oni vole Hrvatsku.  Na misu dolaze, velikim dijelom zajedno kao obitelj slaviti na hrvatskom jeziku. To je ljepota naše zajednice, dolaze i mladi i stari moliti se na materinjskom jeziku.  Zajednica u Antwerpenu je brojčano veća od one u Bruxellesu.  Svakako, ja mogu govoriti samo o onima koji dolaze na nedjeljna slavlja sv. mise.

– Slaviti na hrvatskom jeziku sv. misu ili pak na francuskom ili flamanskom koja je razlika ako znaš jezik? Bog je isti, a i sv. misa?

Naravno Bog je isti. Treba uvijek poštivati lokalnu zajednicu, poštivati mjesnu crkvu.  Međutim nije u pitanju samo poznavanje jezika. Kada govorimo o molitvi, bogoslužju – nije to samo pitanje jezika nego cjelokupnog doživljaja. Možeš tečno govoriti neki jezik, ali kada pođeš spavati pomolit ćeš se na svome jeziku.  Vjera nije samo osjećaj, ali nije samo ni razum.  Osjećaj bliskosti i povezanosti je važan.  Tako je posebna ljepota i doživljaj slaviti misu na svome jeziku i u svojoj zajednici, gdje smo učili prve spoznaje o Bogu.  Tu je prisutna sva ljepota zajedništva, pa i običaja. Jednom prilikom mi je pomoćni biskup u Briselu rekao kako ovdje u Bruxellesu ima pedesetak različitih zajednica koje slave sv. misu na svome jeziku. On je naglasio kako to doživljava kao posebno bogatstvo i dinamiku ovdašnje katoličke zajednice. To je bogatstvo i posebnost katoličkog izražaja i Crkve.

– Vi ste fra Tomo bili župnik i u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini i u nekim afričkim zemljama, a sada ste ovdje u Belgiji. Što je isto, a što drugačije?

Ono što je isto svugdje je naša ljudskost i ranjivost. To je svugdje isto. Ono što čini razliku su ekonomski i socijalni sustavi koji nas pritišću. Koliko god ljudi sažaljevaju tu Afriku – gledajući sve one slike gladi i bolesti, doista je strašno da danas ljudi gladuju – tamo je jedna sloboda i bogatstvo duha možda i veće i šire nego što to imamo ovdje u Evropi. Ljudi su opušteniji u susretima.  Čini se kako smo upravo mi ovdje na Zapadu više zarobljeni. Što više ka Zapadu to smo zarobljeniji. To se može osjetiti ovdje na jedan način, u Hrvatskoj na drugi, a u Bosni i Hercegovini je opet drugačije. Društveni sustavi stvaraju pritiske. Standard je istina u Evropi viši, ali postavlja se pitanje slobode. Izazov Evanđelju je osloboditi čovjeka od pritisaka. Evanđelje je radosna vijest i navještaj slobode –u svakom sustavu i društvu. Ono to mora ponovno postati i u Evropi. Istina, drugačije se sloboda doživljava u Africi, a drugačije na Zapadu. Zapad ne bi trebao namećati svoju viziju slobode drugima. U Evropi postoje idoli koje treba rušiti kao što ih ima i Afrika. Svako mjesto ima svoje idole, tamne porobljavajuće sile.

– Na što mi kršćani koji živimo na Zapadu trebamo paziti? Koji su izazovi za Crkvu ?

Belgija je zemlja visoko sekulariziranog društva. Naučili smo o Belgiji razmišljati kao katoličkoj zemlji, međutim istina je kako katolici ovdje postaju manjina. Mnoštvo je predivnih, starinskih crkava, veličanstvenih građevina – koje su uglavnom prazne. U takvoj situaciji Crkva se mora naviknuti biti manjina. Prošlo je vrijeme trijumfalizma kada se gledala brojnost, kada se pitalo o brojevima. Trebamo se vratiti svijesti „Kraljevstva kao gorušičinog zrna“, jednom svjesnom stavu. Ljudi se ovdje više čude kada netko ide u crkvu, nego kada ne ide. Međutim oni ljudi koji slave sv. misu nedjeljom su duboko svjesni svoje vjere. To je ono što je pozitivno. Ti ljudi ne idu radi običaja, ne gledaju što će drugi reći nego se radi o svjesnom dubokom stavu i proživljenoj vjeri. To je ono što je pozitivno. 

– Treba li žaliti za masama?

Mi ćemo uvijek pomalo žaliti za masama i prepunim crkvama, međutim treba vidjeti gdje smo. Treba pristupiti toj sekularizaciji društva kao nečem realnom. Mi možemo živjeti i svjedočiti Evanđelje samo ovdje gdje jesmo u našem vremenu. To vrijeme nam daje nove mogućnosti.  Ne možemo samo kritizirati!  Sekularizacija ima i određenih pozitivnih strana. Kraljevsko nebesko je kao gorušičino zrno i kao takvo može rasti i u sekulariziranom svijetu.

Svi smo u jednom ovakvom društvu pozvani osobnim primjerom svjedočiti svoju vjeru, ne nametati nego pokazati. Ne treba se kriti iza dogmi i propisa. Kada tako radimo nismo iskreni sugovornici. Kada tako radimo nismo sigurni niti u sebe niti u Isusa Krista.

Danas u Crkvi imamo sve više intelektualca. Sve je više onih koji razmišljaju, koji traže, koji postavljaju pitanja a manje onih koji jednostavno prihvaćaju dogme. Najlakše se sakriti iza dogme a vjera je traženje, za nas kršćane, hod za Isusom. Nije to nikada gotovi odgovor!  Crkva sama je na putovanju i mora pokazati i svoju veličinu i svoju ranjivost. Bitno se otvoriti i pokazati svoju ranjivost. I Isus je bio ranjen na križu. Upravo je tu pokazao svoju veličinu. Ne trebamo sakrivati ranjivost. Razotkriveni skandali poput pedofilije ili financijskih malverzacija, kojih ima u svim ljudskim zajednicama, postaju toliki predmet medija zato što smo se predstavljali kao savršeni. Crkva je i ljudska institucija. I mi svećenici smo ranjivi a i Crkva kao institucija je ranjiva i to treba priznati.

– Obraćenje, je li to moguće?

Mislim da nema svećenika koji nije doživio prigovaranja kako su sada došli neki novi ljudi u Crkvu, pa se guraju. Gdje su bili do sada i slično. Isus poziva na obraćenje, Isus dozvoljava obraćenje, pa kako ga onda ljudi smiju ne dozvoliti. Obraćenje nije samo za one koji ne idu u Crkvu ili nisu išli u Crkvu. Obraćenje najviše treba onaj tko misli da mu obraćenje ne treba pa makar svaki dan išao u Crkvu. Mi smo svi svakodnevno pozvani na obraćenje. To je to putovanje za Kristom. Ima tu i trčanja i padova, zanosa i umora ali i obećanje da je ON sa nama.

– Spomenuli ste na početku ljude koje upoznajete u Franjevačkom samostanu?

Da, živim u Franjevačkom samostanu u Bruxellesu i u biti to je moj prvi posao radi kojeg sam i došao u Brisel. Želio sam ići ponovo u misije, ovaj put u Aziju. Međutim, zamoljen sam da dođem ovdje u Brisel. Naime od 2000.te godine se ovdje održavaju tečajevi za ljude koji idu u misije. Pripadam permanentnoj zajednici i to je moj prvi posao zajedno sa još dvojicom fratara jedan je iz Italije, a drugi iz Konga. Većina ljudi koji su na tečaju dolaze iz Indije, iz Afrike, mali broj je Europljana, a nešto više iz Južne Amerike. Zadnjih je godina došlo do promjena u strukturi misionara. Najveći broj braće je iz Indije. Indiju, na prvi pogled, baš i ne vežemo odmah za katoličanstvo. Katolici su tamo velika manjina, ali to je ogromna zemlja, milijardu stanovnika. Mnogi misionari vraćaju se sa tečaja i rade upravo u dijelovima Indije gdje je drugi jezik i drugi običaji. Mnogi od naše braće na tečaju su prvi puta u Europi. Bruxelles je zgodno mjesto za obići i malo Europe, odemo do našeg samostana u Parizu i slično. To su za njih dragocjena iskustva. Neki nisu nikad vidjeli snijeg pa je veliko veselje i čuđenje kada to dožive.

– Kako to uskladiti – posao s misionarima i hrvatska zajednica?

Ima puno posla preko tjedna u samostanu, a vikendi su mi rezervirani za našu katoličku zajednicu. Što čovjek više u ulazi u život zajednice vidi kako ima sve više posla. Bilo bi lijepo imati svećenika tko je samo za tu našu zajednicu. U Antwerpenu gdje je puno djece trebalo bi raditi i sa njima. Međutim teško je dobiti svećenika tko bi bio samo za hrvatsku zajednicu. Sve je manje svećenika i u domovini. Mislim da će u Bruxellesu broj vjernika biti stalan jer su tu naše diplomatske misije. Naši ljudi su se neki već zaposlili u europskim institucijama i toga će biti sve više. Imajući to u vidu svakako treba sačuvati hrvatsku misiju u Bruxellesu.

– Jednostavno pitanje – Sveti Otac Franjo i njegova poruka?

Doista je veliko osvježenje u Crkvi dolazak ovog Pape. To je djelo Božje, djelo je to Duha Svetoga. Vidljivo je kako male stvari unose pozitivnu atmosferu. Male sitne stvari koje su u biti velike – zagrljaj bolesnika, pozdrav ljudi sa dobar dan.  Novinaru, ateisti kaže da nije tu da nekoga obraća nego da se upoznaju. Uputio je pitanja kršćanskoj zajednici, jer on želi čuti odgovore. Ovo je Papa koji sluša druge, on ne stvara brzo odluke, on sluša. Ima mnoštvo toga što je nama čudno i simpatično u njegovim postupcima, ali mislim kako je jako sistematičan. On nije donio neku veliku revolucionarnu odluku, ali udara temelje. On želi čuti i onda će se odlučivati. Ovaj Papa ne osuđuje ni ateista ni homoseksulaca. On razgovara sa svima. U tome je njegova veličina.

– Izazovi 21. stoljeća za Crkvu jesu li novi ili u biti stari, uvijek isti?

Uvijek su postojali određeni izazovi. Sada se ponovo vraćamo prema manjini, prema katakombama i proživljavamo čišćenje. U ovoj sekularizaciji postoje dva odgovora: da se vratimo ritualima, pravilima i običajima ili da se vratimo Evanđelju pa gdje nas ono izvede. Ne znamo gdje će nas izvesti,  kako će to izgledati. Nikada nas rituali ne mogu spasiti, samo povratak Isusu. Povijesne naslage treba razgrnuti. Nekada su određeni postupci imali svoj smisao, danas to treba provjeriti. Vjera – uvijek je pitanje životnog, osobnog iskustva sa Uskrslim Isusom. Ona ima svoju potporu u liturgijskom slavlju zajednice. Mi trebamo naučiti čitati simbole koji nam snažno progovaraju u liturgiji. Liturgija je puno simbola. To je život.

– Bili ste u više afričkih zemalja? Izazovi misionarstva u Africi?

U Africi sam radio u nekoliko država. U Ugandi sam ostao 6 godina, potom u Zambiji 3, te u Malaviju 8 godina. Radio sam u župi i sa mladima koji se spremaju za svećenike u gradovima Lusaki ( Zambija) i Mbarari ( Ugandi).

Na mnogo toga se čovjek mora navikavati. Svi smo mi opečaćeni svojom kulturom i običajima.  Ponekada to apsolutiziramo i mislimo da to mora tako biti. Mnoge stvari mogu biti drugačije, na primjer slavljenje Božića. Uvijek je problem komuniciranja. Poteškoće lokalnim sa jezikom su teške. U početku se pitaš što ću tu – kada ne možeš reći riječi. Osjećaš se nevrijedno. I onda netko napravi gestu i pokaže koliko mu znači to što si tu. Sjećam se bio sam u Ugandi,i upravo slavlje Božića. Slavim misu, čitam tekstove, naravno znam o čemu su ali ne znam jezik. Crkva od blata, pokrivena travom, puna, svi pjevaju, osjeća se radost.  Katehist je propovijedao.  Naučio sam i napisao kako ljudima na njihovom jeziku reći sretan Božić ali to nije dovoljno. Završava bogoslužje, izlazim iz crkve, sunce blješti, znojim se, vruće je, opsijeda me spoznaja da ne znam jezik. Borim se u sebi sa smislom ostanka. Prilazi starija gospođa i sva nasmijana i vesela veli: „ Webare taata. ponavljajući to nekoliko puta!

„Oče hvala, hvala. „ 

Ja sam mislio da nisam ništa učinio, ali bez tog moga „čitanja“ i slavljenja sv. mise njima Božić ne bi bio isti. Shvatim tu sam gdje trebam biti i učinio sam dobro. Izašao sam malodušan s mislima što tu radim kada ljudima ne mogu reći ništa, a onda evo ga smisao, radost Božića. Nekada ne treba ništa reći. Važna je samo prisutnost. Važni smo mi i kada smo tako slabi.

– Što je bilo najljepše tamo? S čime se suočava Katolička crkva u Africi?

Afrika ima jednu posebnu ljepotu. Vremenom to otkriješ i počneš doživljavati. Kada naučiš jezik osjetiš blagoslov susreta i shvatiš kako je 17 godina tako brzo proletjelo. Išao si sa nadom u svojoj naivnosti kako ćeš nešto promijeniti, a vraćaš se sam promijenjen. Ljudi u plemenima imaju svoj pojam Boga oni se mole, oni vjeruju.  Ako se moli iskreno, vjeruje to je fina vjera. Ne možemo imati predrasude i smatrati kako oni ne vjeruju ili vjeruju u idole. Ima i mračnih strana, vjerovanja u uroke, čaranja, ali toga ima i u Europi. Što reći kada upališ TV program, a navodno onaj te iz daljine liječi, kada ljudi idu po zapise itd.  u Europi ima toliko praznovjerja.

Put u Afriku nije pitanje obraćanja nego pitanje susreta. Na putovanju ćeš uvijek susreti razne ljude više ili manje duhovne. Radost susreta je ono što ispunjava, a obraćanje je više pitanje brojeva.

– Što je bilo najteže?

Teško mi je bilo vidjeti glad.Teško je bilo vidjeti bolesti od kojih ljudi umiru, a ne bi trebali umirati. To me i danas potresa. Ogromno bogatstvo na jednoj strani, a na drugoj bijeda. Nema raspodjele koja će ljudima osigurati normalni život, to je moguće uz malu otvorenost zapadnih zemalja. A, Zapad to ne želi. I to je ono što ja vidim kao pravo, istinsko zlo. A, ne ona njihova sitna vračanja u afričkim selima. Nije zlo ako ti ne znaš što bi napravio. Dijete ti je bolesno i umire, pa ti potražiš pomoć vrača u selu jer doktora nemaš. Tko može osuditi tu jadnu majku? Prave sile zla su one koje ne dozvoljavaju razvitak, izazivaju ratove, kradu tuđe prirodno bogatstvo. Danas se kreiraju ratovi u afričkim državama kako bi na tome zaradili.

Velika pošast u Africi je AIDS, potom nepismenost.

– Može li tu Crkva učiniti više?

Ne želim obezvrijediti sve one materijalne pomoći koje naša Crkva upućuje i šalje. Važno je slanje ljudi koji će tamo raditi. Mislim da treba puno više ljudi u misijama. Ono što je važno je podizanje svijesti o situaciju u kojoj ljudi tamo žive i podizanje svijesti o onom zlu koje izrabljuju te narode. Nisu oni neki tamo zaostali Afrikanci koji se međusobno ubijaju nego su im date puške i izazvani ratovi kako bi se lakše eksploatiralo njihovo bogatstvo. To se mora razotkrivati. Potrebno je brisati predrasude.

– Rodom ste iz Bosne i Hercegovine? Što mislite o trenutnom položaju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini? Koji su izazovi Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini?

Rođen sam kod Brčkog, župa Ulice. U Visokom sam završio gimnaziju, u Sarajevu teologiju, a u samoj Bosni najmanje radio. Bosna i Hercegovina – osjećam da tamo pripadam, tamo sam rođen. Hrvatska nam je dala mogućnost dvojnog državljanstva, kao što su to učinile mnoge zemlje svojim etničkim skupinama koje žive izvan granica države. Najveći problem Crkve u Bosni i Hercegovini je nedostatak stanovništva. Cijele župe nestaju. Nema ljudi. Oni više ne žive tamo. Znam župu gdje je bilo 2.000 ljudi, a danas ih je tamo jedva 200. To je najveća tragedija hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. I sama Hrvatska će bojim se osjetiti posljedice.

Desetljećima je priljev stanovništva iz Bosne i Hercegovine išao prema Hrvatskoj. Hrvatska je dobijala stanovništvo, stručnjake i radnike koje nije školovala u koje nije uložila, a Crkva u Hrvatskoj vjernike koje nije odgajala. Bio je to dobitak za Hrvatsku. Nekada je to sve bilo u redu.  Međutim, danas, za Bosnu i Hercegovinu to je gubitak. Kako učiniti da ljudi tamo ostanu? Važno je da ostanu, važan je taj suživot. Nije on nikada bio lagan.

Teško mi je zamisliti Bosnu i Hercegovinu bez Hrvata. Bez bilo koga od naroda koji tamo žive, to nije ta država ona zemlja koju ja znam i za koju sam vezan. Najveći dio ljudi odlazi iz ekonomskih razloga i rat je potjerao mnoge. Tu se možda moglo više raditi da je bilo više koordinacije i suradnje između država. Međutim istina je i kako u Bosni i Hercegovini nikome nije stalo da se oni „drugi“ vrate doma. Srbi ne žele povratak Hrvata i Muslimana, Muslimani isto tako, ni Hrvati gdje su većina ne žele povratak onih drugih. Muslimani odnosno Bošnjaci sada proživljavaju kao narod svoj romantizam pa stvaraju mitove. Zaboravljaju kako je Bosna bila i prije Otomanskog Carstva.

Dayton-ski sporazum je istina zaustavio rat ali izostalo je pravo pomirenje i nitko na tome nije radio. Slično se dogodilo u Slavoniji mirnom reintegracijom. Za suživot uz zaustavljanje rata je potrebno pomirenje. Za pomirenje je potrebna istina. Potrebno je pokajanje i oprost! To je put ozdravljenja naroda. Toga kod nas nema te dalje vladaju ratni načelnici. Svi oni i dalje plaše svoje ljude onim „drugim narodom“.