Od kraljeve palače postade muzej …Pariz – treći dio
Piše: Marijana Šundov
Bruxelles, 3.svibnja 2014. – Ova moja priča u nastavcima o jednom od najljepših gradova svijeta ne bi bila potpuna bez ovog dijela. Kako ispričati priču o Parizu bez spomena dva jedinstvena građevinska kompleksa – Louvre i Versailles.
Dovoljno je samo reći Louvre. Najveći muzej na svijetu smjestio se u nekadašnjoj kraljevoj palači na obali rijeke Seine. Samu palaču, odnosno cijeli niz zgrada, su kroz stoljeća gotovo 500 godina počevši od 12.stoljeća, nadograđivali različiti francuski vladari i osmišljavali mnogi arhitektonski geniji. Samo iz palače može se iščitati povijest Francuske, ali i vidjeti razvoj arhitekture kroz stoljeća. Danas je Louvre kultno mjesto svih zaljubljenika umjetnosti, a samim tim i ljepote.
Već 1791. revolucionarna Skupština proglasila je Louvre uz kraljevu kuću i mjestom sakupljanja svih velikih djela znanosti i umjetnosti. Muzej (naravno samo dio prostorija palače) je otvorio vrata posjetiocima 1793., a ulaz je bio slobodan. Bila je to vidljiva tekovina Francuske revolucije koja je proklamirala ideje slobode, bratstva i jednakosti.
Prvi izlošci bili su slike i umjetnine koje su kroz stoljeća prikupljali i posjedovali francuski kraljevi te brojni drugi umjetnički predmeti prikupljeni iz plemićkih dvorova. Od tada muzej je nastavio rasti – kako su pristizala raznim načinima umjetnička djela tako su pretvarani nekadašnji kraljevski apartmani u muzejske izložbene prostore. Broj djela stalno raste, a za obići sve treba cijeli tjedan dana.
Mene su najviše zanimala djela talijanskih, renesansnih umjetnika pa sam se uputila tamo. Nisam bila jedina. Ispred Da Vincijeve Mona Lise bila je najveća grupa posjetitelja. Veliko uzbuđenje i moje čuđenje. Mona Lisa – slika skromnih dimenzija, tamnih boja, istina predivno naslikan u platnu zaleđen zagonetni osmijeh žene, ali ni po čemu ta slika nije bolja od ostalih slika izložbene kolekcije.
Gledam i čudim se mnoštvu koje se gura ispred samo te slike, a okolo po zidovima su druge slike velikih majstora talijanske renesane pa i samog Leonarda da Vincija. Neke od tih slika velike su poput cijelog zida, različitih motiva od majstorski oslikanih anđela, preko slika Blažene Djevice Marije i Isusa, portreta velikaša sa gotovo opipljivim naborima čipaka, živopisnih boja…
Uzalud sva ta raskoš – najviše ljudi je ispred Mona Lise. Gotovo se ne može prići. Pomislila sam – eto što je moć medija i reklame. A, najviše je pridonio Dan Brown svojom knjigom „Da Vincijev kod“ – knjigom koja izmišlja priča o Isusu, Mariji Magdaleni i tobožnjoj zavjeri Crkve. Naravno pročitala sam tu knjigu – prosječan stil, predvidljiv triler. Ono čemu duguje popularnost je sadržaj. Izmisli priču…šokiraj…napadni Crkvu i eto imaš formulu uspjeha i zarade.
Neću niti pokušati nabrojati sve kolekcije Louvrea. Jednostavno neopisivo. Bogatsto ljudskog stvaralaštva – slika…skulptura…reljefa…kipova…sarkofaga…antička Grčka …Rim …Egipat …Etruščani …sve je skupljeno tu u ovoj predivnoj palači. Zato je Louvre jedan jedinstveni na svijetu.
Za mene je upravo Louvre ono najbolje od Pariza. Umjetnost dostupna gotovo svima jer jedinstvena cijena ulaznice je 12 eura. Pored toga građani Europske unije mlađi od 25 godina ne plaćaju ulaz.
Sam Louvre sagrađen u obliku potkove, a prilaz mu je sa jedne strane veliki park Jardins des Tuileries.
Park ime dobiva po arhitekturu koji ga je kreirao. Odmah na ulazu u park je veliki obelisk iz hrama Ramsesa II iz Tebe. U vodičima piše kako je ovaj obelisk inače spomen na jednog od najvećih egipatskih faraona darovan Francuskoj. „Sigurno“, pomislim, „Egipćani tako rado daruju svoje starine svima osvajačima po svijetu, a ovaj put francuski vojnici su bili ti koji su lijepo upakirali ovaj 220 tona težak dar.“
I ovaj obelisk i dvije fontane na Trgu sloge ili La place de la Concorde nalaze se na ulazu u park. Trg sloge je malo čudno ime za mjesto gdje je u doba Francuske revolucije stajala giljotina, te su vršena javna pogubljenja osuđenika, među njima su bili i kralj Lous XVI i kraljica Marija Antoaneta.
Preko Trga Sloge kroz veliki Park Tuileries prema Louvre dvorcu odnosno muzeju je šetnja duga gotovo dva sata. Nije baš jednostavno brzo proći kroz ovaj nekadašnji kraljevski park. Na stotine je tu umjetnina, statua, kipova, reljefa …za svačiji ukus.
Ako volite rimsku povijest možete se diviti kipu Julija Cezara, a ako ste za grčku mitologiju nije se loše slikati pored Herkula. Tu su i bazeni, cvijeće te sitni bijeli pijesak po kojem hodate kilometrima. Kako bi se očuvao izvorni izgled parka odlučeno je – nema asfalta ni uređenih staza.
Hodate po pijesku i zahvalni ste ako nema vjetra. Jer s vjetrom koji diže bijelu pješčanu prašinu vrlo brzo i sam dobiješ bijelu patinu upravo poput kipova u parku. Ali vrijedi…Park je jednostavno neopisiv treba ga doživjeti…tu širinu…bogatstvo parkovne arhitekture…oduševljenje ljudi.
U svjetsku baštinu UNESCO-a pored Louvrea upisan je još jedan francuski kraljevski dvorac pretvoren u muzej – Versailles udaljen nekih 20-tak kilometara od Pariza. Lako je dostupan modernom auto-cestom, nemoguće je promašiti jer svi putokazi pokazuju prema nekadašnjem dvorcu Kralja sunca.
Upravo veličanstveni kip Louisa XIV ili Kralja sunca dominira ulazom u ovaj po mnogima najljepši dvorac na svijetu. Versailles je čuven ne samo po tome što su ovdje živjeli kraljevi, koji su kreirali povijest kako Francuske tako i svijeta, nego i po značajnim događajima koji su tu odigrali.
Jedan od njih je i potpisivanje Versajskog ugovora kojim je završen Prvi svjetski rat. Jedna od stavki Ugovora itekako se doticala naših krajeva – dijelovi našeg nacionalnog teritorija ustupljeni su Italiji. Pored toga upravo ovdje u ovoj velebnoj Dvorani ogledala stvorena je prva država južnih Slavena koja poslije postade Jugoslavija.
Versailles ima veliki park ukrašen predivnim fontanama i vodoskocima, kipovima i zelenilom oblikovanim u nekim djelovima u labirint. Gotovo možete zamisliti kako parkom zaštićena suncobranom sa velebnom frizurom šeta praćena pudlicama Marija Antoaneta.
Ovaj tragični povijesni lik dominira Versaillesom. Sačuvana je njezina spavaća soba sa tajnim vratima izgrađenim u osvit Francuske revolucije. Kada su bijesni i gladni seljaci upali kroz vrata dvorca izvikujući njezino ime i prijeteći joj smrću pobjegla je kroz ova vrata. O veličini dvora govori podatak kako je u doba Louisa XVI i Marije Antoanete u dvorcu živjelo šest tisuća ljudi.
Dok hodam kroz odaje Marije Antoanete razmišljam o njoj. Upravo ovdje u ovom krevetu, ovoj sobi rađala je djecu. I to u javnosti – probrani dvorani su gledali jer se moralo posvjedočiti kako je upravo to dijete kraljevsko dijete – znači rođeno, a ne podmetnuto.
Ovdje je Antoaneta slušala uzvike bijesnih i gladnih ljudi koji su upravo nju, a ne njezinog muža krivili za neimaštinu i bijedu. Ima toliko primjera u povijesti ljudskog roda gdje se krivilo ženu koja nije imala moć, a ne njezinog muža. Lakše je kriviti došljakinju, strankinju nego vladara.
Pa zar sama Biblija ne pokazuje kuda će taj trend okrivljivanja ići – Eva je ta koja je Adamu dala jabuku. Međutim – ja jedno znam – svatko je odgovoran za svoje postupke.
Ovim završavam ovu svoju priču o Parizu – jedan pogled – moj pogled, naravno samo dio istine o Parizu. Prikaz onoga što sam ja vidjela i našla u veličanstvenom gradu. Jer svatko gleda kako gleda i traži ono što želi naći.