Predstavljamo Brodski tamburaški orkestar
Slavonski Brod je kolijevka tamburaške glazbe i u njemu je tambura odavno kod kuće. Zbog toga nije čudo da je u Brodu kod kuće i sva infarstruktura koja je povezana s tamburom.
U Brodu je i jedinstveni Muzej tambure, vrsni graditelji, još bolji pedagozi na čelu sa legendarnim maestrom Mihaelom Ferićem. Tamburom je zadojen i Filip Novosel koji je tamburu odveo u „švaleraj“ u veliki jazz-svijet.
I …fali još nešto!? Pogodili ste i čujem kako pitate: A tamburaški orkestar?
Ima, ima i to u Brodu. I to ne bilo kakvi! Ali …da ja ne pričam, pročitajte reportažu kolege Maria Jurkovića sa Radio Slavonije koji bolje od mene prati i poznaje brodsku glazbenu scenu. Pročitajte njegov razgovor sa dirigentom Damirom Budom Butkovićem i odmah će vam biti jasno o kakvom se orkestru radi:
Razgovarao: Mario Jurković (Radio Slavonija)
Nakon što su 28. listopada održali izvanredan koncert u Subotici, zajedno s članovima Subotičkog tamburaškog orkestra, za koji su zaradili ovacije oduševljene publike, koja ih je nagradila sa čak četiri bisa, svega desetak dana kasnije, članovi Brodskog tamburaškog orkestra, pod vodstvom dirigenta Damira Butkovića, ostvarili su još jedan izniman uspjeh.
Na I. međunarodnom festivalu velikih tamburaških sastava, održanom 9. i 10. studenog u Rumi, brodski su tamburaši osvojili Grand Prix. Još važnije, osvojili su srca publike i stručnog žirija, koji je Brodskom tamburaškom orkestru od mogućih sto dao – devedeset osam bodova.
Službena je to potvrda onog što čitav tamburaški svijet već dobro zna, da Slavonski Brod ima jedan od najboljih tamburaških orkestara …recimo to hrabro i s ponosom …na svijetu.
Uoči njihovog tradicionalnog Božićnog koncerta u Bukovlju, donosimo razgovor s ‘kapetanom’ brodskog tamburaškog broda, dirigentom Damirom Butkovićem Budom.
Budo, kako ste se uopće odlučili krenuti u Rumu na festival? Znamo da je orkestar pomalo izbjegavao manifestacije koje su, da tako kažemo, ‘natjecateljskog karaktera’.
U posljednjih nekoliko godina upoznali smo dosta ljudi koji se bave orkestralnom tamburaškom glazbom i bilo je dosta poziva, a nakon dugog nagovaranja od strane maestra Ferića, pa od prijatelja iz Subotice Stipana Jaramazovića, odlučili smo da odemo na taj prvi Međunarodni festival tamburaških orkestara koji je održan 9. i 10. studenog u Rumi.
U stvari smo pristali iz jednog jednostavnog razloga, da konačno vidimo gdje smo mi to u stvari, jer znamo da sve ovo što radimo ima svoju težinu, ali htjeli smo vidjeti na nekom drugom terenu, pred stranim žirijem, nepristranim, koliko stvarno vrijedimo.
Kakav je to u stvari festival i koliku ‘težinu’ ima?
To je u stvari smotra, koja je prerasla u međunarodnu iz republičke smotre Vojvodine, a znamo da je Vojvodina meka tamburaštva i tu je stvarno bilo ono najbolje što se trenutno može naći u regiji.
Uz Subotički tamburaški orkestar nastupao je Juniorski subotički tamburaški orkestar, Gradski tamburaški orkestar Stara Pazova, Tamburaški orkestar HKPD ‘Matija Gubec’ Ruma, Gradski tamburaški orkestar Banja Luka, Tamburaški orkestar ‘Dobreč’ iz Dragatuša u Sloveniji, Tamburaški orkestar ‘Pelagić’ Banja Luka, Tamburaški orkestar ‘Lira’ Novi Sad i Gradski tamburaški orkestar ‘Branko Radičević’ Ruma.
U žiriju su sjedila vrlo ugledna imena, koja dobro poznaju orkestralnu tamburašku glazbu?
Apsolutno, u žiriju su bili profesor muzikologije Slobodan Atanacković iz Beograda, profesor Dragoslav Krsmanović iz Šida i naš Franjo Batorek iz Osijeka. Ono što je zanimljivo, jedna od stvari koja nas je i privukla festivalu je to što su propozicije nešto malo slobodnije.
Prva kompozicija je morala biti originalna skladba, pisana za tamburaške orkestre, koja, kako oni kažu ‘pomiče granice umjetničkog stvaranja’. Mi smo izabrali Varijacije na temu “Tico tico no fuba” našeg Filip Novosela, koju su naši Brođani već imali prilike čuti, druga je kompozicija bila ‘Makedonski ples’ Domagoja Vukadina, Osječanina, treća je trebala biti pjevana pjesma, romansa ili neka obrada narodne pjesme.
Mi smo izabrali ‘U san mi dođu tambure’ Krešimira Stipe Bogutovca, i zadnja kompozicija je trebala biti nekakav scherzo ili neka kompozicija jednostavnije forme, koja se također bavi narodnim motivima. Odlučili smo se za ‘Šokačka nadigravanja’ Krunoslava Dražića koji je spojio šest-sedam tema naših šokačkih kola i to pretvorio u jednu razigranu minijaturicu koja je stavila ‘točku na i’ cijelog tog programa.
Gledajući na konkurenciju i kvalitetu orkestara koji su nastupili, nagrada koju ste dobili ima veliku težinu?
Pa da, ako pričamo o tim već urbanim legendama, jer za Subotički orkestar i Gradski tamburaški orkestar ‘Branko Radičević’ iz Rume, možemo sigurno reći da je to vrh vrhova orkestralne tamburaške glazbe.
Uz iznenađujuće dobar orkestar iz Slovenije, koji nažalost nismo čuli jer festival se održavao dva dana, a mi smo bili samo u nedjelju. Još jedan sjajan orkestar je stigao iz Banja Luke, proljetos smo bili tamo i održali jedan koncert. Njih je preuzela jedna mlada dirigentica i od tada su jako napredovali. Tako da je konkurencija bila iznimno oštra i jaka i time je i naš uspjeh veći.
Na zajedničkom koncertu koji ste u lipnju ove godine održali sa Subotičkim orkestrom u Slavonskom Brodu, publika je imala rijetku priliku u istoj večeri čuti i usporediti dva različita pristupa orkestralnoj tamburaškoj glazbi. Već smo tada zaključili da Brodski orkestar zvuči nekako svježije i modernije. Od zvuka, preko dinamike, do hrabrijeg izbora repertoara.
To je ono što ja stalno govorim. Takav sam dojam imao i prije, to mi se i tamo potvrdilo. To su sjajni orkestri, ali se možda previše drže te tvrde linije. Klasičnih kompozicija, klasičnih aranžmana. Dok su se kod nas dogodile neke stvari, koje su dovele do promjena, puno se mladih autora uključilo u procese komponiranja, aranžiranja, obrade modernijih kompozicija i mislim da je to dovelo do toga da se kod nas stvari počinju gledati i slušati drugačije.
Tu je i jedan veliki val majstora, graditelja instrumenata koji su, ispunjavajući zahtjeve svirača, pomicali granice. Tražeći neke nove zvukove stvorili su jedna drugačiji instrumentarij u odnosu na onaj vojvođanski. Pazite, svi smo mi početkom devedesetih svirali instrumente tih starih vojvođanskih majstora, ali pojavili su se novi majstori koji su počeli graditi neke nove instrumente, jer kažem i sami svirači su tražili nešto novo.
Najveće priznanje toj mojoj tezi dao je predsjednik žirija, profesor Atanacković, koji je rekao da nikad nije čuo takvu sekciju bračeva, odnosno bas primova. Kaže – ‘Primova ima, svi imaju primove, ali takve bračeve, odnosno bas primove kakve vi imate, to nema nitko.
To još nikad i nigdje nisam čuo.’ S obzirom da glavninu tih instrumenata rade domaći majstori, Jurković, i nešto Cvirn, to je potvrda toga da je taj novi instrumentarij pomogao u stvaranje nove i drugačije slike u odnosu na onu na koju su oni navikli. Mislim da je upravo spoj svega toga ključ evolucije tambure koja se u Hrvatskoj događa u posljednjih dvadesetak godina.
Što je to što Brodski tamburaški orkestar izdvaja u odnosu na druge?
Ovaj naš orkestar je specifičan po mnogo čemu. Gledao sam lica članova žirija kad je službeni voditelj rekao da smo osnovani 2007. godine, svima su se dramatično podigle obrve. Na to mi je poslije još jednom ukazao i predsjednik žirija, Atanacković.
Svi oni orkestri tamo imaju tradiciju od 50, 60 godina, a naš je za njih stvarno mlad. No, ono što je bitno, mi smo nastali obrnutim putem. Obično imate školu, djecu koja počnu vježbati, redovno dolaze na probe, pa se uključe u nekakve male orkestre, pa počnu raditi s bandovima i na kraju – odlaze.
Mi smo počeli sa već zrelim glazbenicima i ljudima koji su se odlučili na drugačiji način baviti glazbom i udružili se u orkestar. Imamo i mlađih članova, koji polako popunjavaju mjesta. Protok članova u amaterizmu je čest, kod nas je kroz orkestar prošlo oko 70 ljudi, a trenutno nas ima oko trideset. Trećinu čini mladi kadar, koji polako odgajamo.
To je proces koji će potrajati, Krunoslav Dražić odgaja jednu novu generaciju škole tambure pri orkestru. Pokrenuli smo taj proces prije dvije godine, jer smo vidjeli da će nam trebati novih članova, kad se ovi stariji članovi umore, kad im žene počnu brundati.
Moramo imati, kako bi rekli sportskim rječnikom, jaku klupu. Trebaju nam sredstva za odgoj mladih kadrova, trebaju nam instrumenti, grad je donirao nešto novaca, ali velika većina instrumenta je još privatno vlasništvo. Cilj nam je u dogledno vrijeme napraviti što veći inventar instrumenata, da bi djeca koja dolaze mogla vježbati i svirati.
Ako se nastavimo služiti sportskim rječnikom, valja reći da je i trener vrlo bitan? Kako vidiš svoju ulogu u cijeloj priči? Na čemu si najviše radio s orkestrom?
Ja si ne utvaram da sam nekakav dirigent. Bavio sam se time u srednjoj glazbenoj školi, ali moja tehnika dirigiranja, ako bi je analizirali, nije posebno sjajna. Iz perspektive svirača u velikom orkestru, primjetio sam da dirigenti znaju biti nejasni i preapstraktni u kretnjama, pa ljudima, pogotovo u prvom kontaktu baš nije jasno što dirigent želi, pa sam ja te neke tehnike prilagodio, vraćajući se na tu perspektivu svirača.
Nekad je to možda čudno i pretjerano energično, ali važnije mi je kako orkestar zvuči, nego kako ja izgledam publici. Ja uvijek inzistiram na tome da se radi kvalitetno. Bilo je faza kad bismo se umorili. To su sve ljudi s obavezama, svojim obiteljima, bandovima, školarci. Čak sam pustio da jedno razdoblje od šest mjeseci vježbamo samo jednom tjedno.
Onda smo odsvirali tako loš koncert da su dečki sami rekli da se vratimo na dvije probe tjedno. Ja bih volio da vježbamo i češće, sekcijski, da s nekim manjim dijelovima orkestra vježbamo neke teže dijelove. Ono čime se možda mogu pohvaliti, je da imam dobar osjećaj za tu dramaturgiju, scenarij koncerta.
Mislim da nisam nikad fulao, niti loše vodio program. Ipak, glavna nit vodilja je da momcima mora biti zabavno. Da sviramo nešto što je ljudima interesantno. Jedna od mojih teza, koju uvijek kažem dečkima pred koncert je – Greške me ne zanimaju, zanima me energija i srce.
Ako ne čujem energiju i srce, bit ću vrlo ljut ili tužan, kako hoćete. Greške se događaju. Ali ako iznesete tu energiju i taj emotivni naboj kroz svoj instrument i publika to prepozna i vrati kroz pljesak, onda smo napravili posao koji i trebamo raditi.
Koje su tvoje najintimnije želje vezane uz budućnost orkestra?
Bilo bi zgodno s vremenom dovesti orkestar bar do nekog poluprofesionalizma. Mislim da to ne bi bitno narušilo tu silnu energiju, tu želju i htijenje koje mi trenutno imamo. Iako će netko reći, gledajući profesionalne orkestre, da su ponekad pomalo sterilni i hladni, treba znati da svi ti profesionalci imaju i svoje bandove i druge projekte, tako da nekad jednostavno nemaju vremena uključiti osjećaje. Važnije im je odsvirati sve točno.
Ja volim reći – Poimanje zvuka i percepcija zvuka je nešto što je latentno, urođeno. Kad su nam Subotičani bili u gostima, bilo je i pomalo zločestih pitanja, tipa – tko je bolji? Baš zato i ne volimo ići na natjecanja.
Drugačiji je to instrumentarij, program, poimanje tona. Tu nema nadmetanja, baš suprotno, u toj razlici je sve bogatstvo. Meni je upravo zato i bila silna želja da Subotičani dođu ovdje, da ljubitelji tambure čuju jedan drugačiji zvuk, drugačije promišljanje i pristup programu.
Onda pobjeda i nije prava riječ za vaš uspjeh u Rumi. Prije možemo reći da je to priznanje vašem načinu rada i poimanja zvuka u tamburaškom orkestru?
Tako je. Meni je to samo potvrdilo da razmišljamo dobro, da smo na dobrom putu, na jedan drugačiji način. Ja sam birao namjerno repertoar koji oni ne znaju, da ih iznenadimo odabirom kompozicija i naravno, zvukom na koji oni nisu navikli.
Što nam još Brodski tamburaški orkestar priprema do kraja godine i kakvi su planovi za budućnost?
Prvenstveno bih izdvojio naš cjelovečernji koncert u dvorani Bukovlje, a osim toga i ove godine sudjelujemo u gradskom Božićnom koncertu. No, posebna nam je želja snimiti dio našeg programa, tako da imamo nekakav svoj osobni dokument. Dakle, na redu je snimanje našeg prvog nosača zvuka. Nadamo se, vrlo skoro.
