tekst i foto: Sonja Breljak ...foto album
Berlin/ U tijeku je njemačka turneja igrano- dokumentarnog filma redatelja Jakova Sedlara, naslova “‘Nisam se bojao umrijeti: domoljubna misija Antona Kikaša 1991.’
Nakon pojekcije u Stuttgartu u petak a prije iste u Karlsruhe u nedjelju, film je u subotu, uoči 25. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, prikazan u prostorijama Hrvatske kulturno-umjetničke i sportske zajednice Berlin.
Prostor Hrvatske zajednice Berlin koju vodi predsjednica Mira Kiš, u večeri projekcije Sedlarova filma, bio je lijepo ispunjen. Naši su ljudi sa znatiželjom očekivali vidjeti kako je tekla ta prva akcija dostave oružja Hrvatskoj o kojoj su već dosta čitali i čuli. Posebno je nazočnost redatelja Jakova Sedlara i glavnog aktera događaja, Antona Kikaša, davala na ugođaju.
U ime organizatora projekcije, Hrvatskog foruma dobre volje, par riječi je najprije izrekao Zdravko Lozar a potom i redatelj Jakov Sedlar dok se sam Anton Kikaš publici obratio nakon odgledanog filma, izrekavši u emotivnom govoru i po koji svoj stih, posvećen domovini.
Film “‘Nisam se bojao umrijeti: domoljubna misija Antona Kikaša 1991.’, isprepleten dokumentarnim i igranim sadržajima, zadržao je pažnju gledatelja u Berlinu cijela dva sata prikazivanja.
Priča o mladom čovjeku, poduzetniku koji je iz udobnosti svog doma udaljenog od Hrvatske preko sedam tisuća kilometara, vođen čistim domoljubljem, krenuo u neizvijesnu i vrlo riskantnu akciju kupnje i dostave oružja Hrvatskoj u vrijednosti od milijun dolara koje su skupili Hrvati u Kanadi, uistinu je vrlo dotaknuo Hrvate u Berlinu.
Publika je dugim, vrlo dugim pljeskom i ustajanjem, nakon projekcije filma, pozdravila Antona Kikaša i njegovo djelo te se s njim još dugo razgovaralo, fotografiralo, te se tražio njegov potpis za uspomenu.
Bio je to vrlo lijep susret i vrlo lijep prijem jednog filma i njegova glavnog aktera.
U izjavi za Hrvatski glas Berlin Anton Kikaš je, nakon projekcije filma, rekao:
O FILMU I PUBLICI – Više sam nego oduševljem pogotovo danas u Berlinu, publika me toliko dodirnula u dušu, takve su bile reakcije, par put su se dizali i pljeskom mi odavali priznanje i počast. Stvarno, ovo ću pamtiti do kraja života. Ovo j i ovakvo prihvaćanje daje mi novu nadu i želju da nastavim s još većim žarom. Tako je bilo i u Stuttgartu a radujem se i daljem prikazivanju. Oduševljen sam i hvala svima koji prate i prepoznaju ovu moju domoljubnu aktivnost. Nakon Berlina i Karlsruhe, u Hrvatskoj sam, u utorak idem u Gradišku, srijedu u Karlovac četvrtak u Rijeku, u petak u Fankfurt, onda idem u Austriju pa ponovo u Njemačku, u München i tako se nastavlja moja turneja.
O POVRATKU U LIJEPU NAŠU: – U Hrvatsku dolazimgodišnje nekoliko puta, no ne vjerujem da ću se ikada vratiti, u Kanadi imam obitelj, dugo živim tamo…
O NEPRIZNAVANJU NJEGOVA DJELA OD STRANE HRVATSKE DRŽAVE. – Moram reći ovako. nisam očekivao ali mislim da sam priznanje zaslužio. Ako s ovim domoljubnim činom gdje sam stavio život na kocku, to nisam zaslužio, onda ne znam što bi rekao. Sad, to me toliko ne smeta jer najljepši poklon sam dobio i dobivam svaki dan od ljudi kad prepoznaju tko je Anton Kikaš. Vjerujte, ne samo da mi stišću ruku nego mi ponavljaju i iste riječi: -Znam, sjećam se, molili smo se za vas! Evo, ta molitva je meni najljepše priznanje.
O radu na filmu, Jakov Sedlar je rekao:
O FILMU: – O ovom filmu smo se dogovarali desetak godina, ozbiljno smo krenuli s radom prije dvije i pol godine. Bilo je vrlo komplicirano doći do pilota ugandske kompanije, do bivšeg časnika KOS-a, do sudca JNA, do pilota JNA koji je prizemljio avion. Sve je komplicirano ali tu je i ono što je i Toni rekao: kad imate ljubav prema nečemu onda ljubav svladava i brda. Imali smo ljubav i želju i stast pokazati dio hrvatske povijesti, ne samo Kikaševu akciju nego dio hrvatske povijesti, da nadoknadimo i manjak informacija o tim godina. Ovo je nešto što će ostati. Uzeli smo dobre glumce, bilo nam je stalo da bude na najvišoj razini. Jako smo investirali emocija i svega u ovaj film i drago mi je da su rekacije kao ovdje u Berlinu.
O POVIJESTI I DIJASPORI: – U Hrvatskoj i Hercegovini je oko osam tisuća ljudi pogledalo film, sad se turneja nastavlja. Ljudi su oduševljeni jer im ovih sadržaja treba, jer ih nema. Zašto ih nema, to je drugo pitanje. Hrvatska država bi sama trebala reagirati jer ako povijest ne budemo mi pisali, pisat će je netko drugi i onda ćemo se mi ljutiti. Zato mi se čini da bi bilo dobro napraviti sve što se može, najprije država koja ima svoje fondove za kulturu ali i ljudi u svijetu, Hrvati koji su desetljećima pomagali. Sad je opet neko vrijeme da se ujedinimo u promicanju istine o onome što je bilo. Čini mi se da je to jako važno. Anton Kikaš je dobio najveće priznanja od engleske kraljice, njegov rad je prepoznat u Kanadi a da u tisućama odlikovanja podijeljenih u Hrvatskoj, nitko se nije sjetio dati mu neko odlikovanje, to je naša sramota, nemam druge riječi. Dijaspora je, što se lokacije života tiče, negdje drugdje ali dijaspora je i Hrvatska, mi smo Hrvati. Ako se mi budemo dijelili, ako hrvatska vlast bez obzira koja je stranka na vlasti, ne bude dovoljno uvažavala činjenicu da barem još jedna Hrvatska živi izvan Hrvatske, to će biti tragično, to će biti zločin i ja mislim da se to ne smije desiti.
O PROJEKTIMA I PLANOVIMA: – Kasno sinoć sam u Berlin stigao iz Izraela. radim jednu priču o jednom hrvatskom pravedniku među narodima. Postoji 156 Hrvata koji su dobili najviše izraelsko prizanje i ja radim jednu od tih priča. Radim i film o samoubojstvima, njih je 2761 , ubilo se i 156 njihovih žena i 52 djece, stravičan podatak. Radim još puno drugih projekata. Opet se vidimo u Berlinu, ako Bog da, rekao je Jakov Sedlar.
Mene, kao novinarku, promatrača i autoricu ovog teksta najviše se dojmila jednostavnost i prostodušnost Antona Kikaša i njegova priča o izjavi izrečenoj 1991. godine pred kanadskim novinarima.
-Odgovarajući na pitanje “Biste li to opet učinili?”, rekao sam: “Kada bi Kanada, ne daj Bože, bila napadnuta od vanjskoga agresora, učinio bih to i za Kanadu kao što sam učinio i za Hrvatsku.” I tek nakon te izjave, Kanađani su shvatili što sam učinio…”
Film će još biti prikazan u:
PETAK 20.01.2017. FRANKFURT, početak projekcije u 18 sati, Hotel und Restaurant Sandelmühle, Frankfurt am Main Nord West Adresa: AnderSandelmühle 35, 60439 Frankfurt am Main, Njemačka
SUBOTA 21.01.2017. WELS, početak projekcije u 18h Hrvatski dom Wels, Haidestrasse 41, 4600 Wels
NEDJELJA 22. 1. 2017. MUNCHEN, početak projekcije u 18h, Hrvatska katolička župa München. Adresa:KroatischekatholischeGemeinde München Schwanthalerstr. 96/ 98 80336 München
Osim u Njemačkoj projekcije će se održati i u Hrvatskoj:
UTORAK 17.01.2017. NOVA GRADIŠKA u 18 sati Dom kulture, u sredini između ulica A.Stepinca i ul.M.A.Relkovića
SRIJEDA 18.01.2017. KARLOVAC u 18 sati Gradsko kazalište Zorin dom, Domobranska ul. 1, 47000, Karlovac
ČETVRTAK 19.01.2017. RIJEKA u 18 sati Kino Cinestar Rijeka, dvorana B1, Tower centar, Ul. Janka Polića Kamova 81, 51000, Rijeka
foto album: Berlinska projekcija filma “Nisam se bojao umrijeti…”
Od svih ljepih riječi iz teksta,odvojio bi ove,to i je vjerojatno,ono što bi nas jošviše zbližiti moglo. Hrvatska država bi sama trebala reagirati jer ako povijest ne budemo mi pisali, pisat će je netko drugi i onda ćemo se mi ljutiti. Zato mi se čini da bi bilo dobro napraviti sve što se može, najprije država koja ima svoje fondove za kulturu ali i ljudi u svijetu, Hrvati koji su desetljećima pomagali. Sad je opet neko vrijeme da se ujedinimo u promicanju istine o onome što je bilo. Čini mi se da je to jako važno. Anton Kikaš je dobio… Read more »