Čovječe moj, zašto si me ostavio
piše: Antonio Gavran
Od ovoga trenutka svaka rasprava trebala bi biti zaustavljena, sva „ljudska prava“ stavljena po strani, sve aktualne teme naglo obustavljene i sav medijski prostor posvetiti velikom problemu današnjice koji se ne aktualizira čak ni onda kad tragedijom bude okovan.
Jedna takva tužna priča dolazi iz Slobodnice nedaleko od Slavonskog Broda. Muškarac i žena u mjestu koje ima 1557 stanovnika umrli su na neljudski i okrutan način, nedostojno i besramno za svakog čovjeka. Naime, „nepokretna žena danima je čekala smrt pokraj tijela svog preminulog supruga, nemoćna da bilo što učini… truležne promjene na tijelu govore kako je muž umro četiri dana prije žene, koja je bila potpuno nepokretna. On je njoj sve radio, vodio ju je čak i na zahod. Žena nije mogla izaći van niti bilo kome reći da joj je muž umro i onda je, vjerojatno, uslijed pothlađenosti, došlo do popuštanja rada srca i smrti.“
Nije li žalosno da u 21. stoljeću kad je civilizacija i društvo u visokom stupnju razvijenosti, kada čovjek treba biti okrenut budućnosti, novim pogledima jedan ovakav neljudski događaj dio naše sadašnjosti.
Danas ću prozvati baš svakoga i politiku i Crkvu i udruge kako bih rekao samo jedno: Sramite se! Gdje je ovdje iskazana ljudskost, ljubav prema bližnjemu, prava svakog čovjeka, gdje je ovdje jednakost? Sve je nestalo u dimu različitih potrebnih i nepotrebnih rasprava, a nitko ne pokreće raspravu o tome gdje je nestao Čovjek?
Očito se u silnoj buri različitih događanja koja pune medijski prostor izgubio i netragom nestao kao dio nekog bivšeg vremena jer u ovom društvu Čovjek nije potreban. Svatko će od nas jednom doći u doba starosti, treće doba, kada bi u svakom normalnom društvu takav čovjek trebao odmoriti od svega rada i uživati zadnje godine svojega života.
O kako je danas lijepo biti mlad i uživati svu pažnju od svojih roditelja, svojih starijih sugrađana i pritom bez prevelikih životnih problema uživati život na način koji ti drugi omogućuju.
Za vjerovati je kako su i ovi starci nekada bili nekome važni kad se od njihovih života mogla izvući materijalna i društvena korist. Danas kad oni to više nisu u mogućnosti, trebaju li barem u znak zahvalnosti biti dostojno zbrinuti s punom njegom dostojnom svakog čovjeka.
Ova priča zasigurno nije jedina, jer mediji niti ne žele prenositi ovakve vijesti. Čovjek šuti, a čovjek kroji svoj svijet, svijet nemorala i neljudskosti, dokad će to biti tako?
U ovoj priči nešto je u potpunosti trulo. Lokalna zajednica zasigurno je poznavala stanje ove tragično preminule obitelji. Ako i nisu poznavali njihovu tešku zdravstvenu situaciju, zakazali su u potpunosti i susjedi. Ne mogu vjerovati kako se u tom malom slavonskom mjestu nalazi 1557 ljudi, a niti jedan Čovjek.
Jednako tako, za pretpostaviti je kako je u tih 1557 jedan od njih i župnik, Crkva kao glavni začetnik ljubavi prema bližnjima. Pitam se, je li se na tom polju moglo nešto učiniti da ova nesretna žena ne iščekuje smrt četiri dana nakon što joj je muž preminuo. U patnji je umrla jer nikome nije bilo čudno kako se starci ne pojavljuju u javnosti. Očito se o njima nitko nije brinuo niti je ikoga bilo briga kako se snalaze ljudi koji su zadužili mladost da se brine o njima, ma kakvi god da bili, Čovjek je iznad svega lošega, a Čovjeka u ovoj priči nije bilo.
Žalosno je što je ovaj slučaj samo jedan u nizu. Za zaključiti je kako se o starijim ljudima nitko ne želi brinuti, ako su ostali bez svoje obitelji ili ju nisu ni imali iz nama nepoznatog razloga.
Nadam se da će ova priča u svima nama pobuditi onog usnulog Čovjeka da povremeno ostavimo sve traganje za materijalnim i okrenemo se oko sebe jer vrijednost koju možemo dobiti pomažući nekome iznad je svih zlata ovoga svijeta.
Nadam se jednako tako da će institucije, država i Crkva koje brane najslabije članove društva stati kao podrška starijim i nemoćnima kako se ovakve grozne situacije više nikada ne bi događale. Ova smrt neka nam je svima na dušu ako i nakon ove tragedije naše razmišljanje ostane nepromijenjeno.
Izvor članka koji me je naveo na rzmišljanje: Večernji list (http://www.vecernji.hr/crna-kronika/nepokretna-zena-danima-cekala-smrt-kraj-muzeva-tijela-909513) autor: Vedran Balen
A onda će se svi sakupiti kako bi ih sahranili, pričati će po običaju “sve najbolje o mrtvima”, govorti će kako se to nije smjelo dogoditi, svjesno ili nesvjesno ograđujući se od mogućnosti da je bar netko od njih mogao napraviti bar nešto, pomoći, pozvati liječnika…
Bolna istina današnjeg društva je koliko nekim pojedincima ili zajednicama ljudski životi zapravo vrijede.
Tužno je biti star i nemoćan kad postaneš teret svima oko sebe. No, zaboravlja se da se bilo tko od nas može naći u takvoj ili sličnoj situaciji i postati ničija briga. 🙁