Lipi moj grade
piše: Sandra Marelja Muić
Neobičan mir predbožićnog subotnjeg jutra podgrijan s blagih petnaest stupnjeva namamio brojno zadarsko građanstvo vani. More kao ulje, brodice lijeno počivaju u lučici kao sa Mihanovićevih slika, ni traga frenetičnosti ni hektičnosti, a ni živosti dok ne stupite nogom na sam poluotok. Tradicionalni – Đir po Kalelargi- u prosincu ovdje poprima dodatno značenje, svaki tjedan su određeni restorani uključeni u poseban program hrane i cjenika, ručati se može za tridesetak kuna, a subotom dva- tri ugostiteljska objekta nude ručak po deset kuna na prohodnim lokacijama, sve u plemenite svrhe.
Kao i nebrojeno puta do sada, a možda najpoznatije u slučaju malene djevojčice kada su građani skupili novac za njeno liječenje preko oceana i spasili joj život tako, grad se potrudio maksimalno misliti na potrebite i ovaj puta. Beskućnici, udruge djece i odraslih s posebnim potrebama, ugroženi pojedinci… na svakoga se mislilo.
Inače je Zadar poznat po tome da u njemu nema velikih i malih ljudi, nego samo –ljudi-, onih koji su imali više ili manje sreće u životu, ali koji svi daju puls arteriji grada, Kalelargi, i čine ga samim time posebnim. Kicoško preseravanje tu ipak zapne na rubu, iako je prisutno.
Za razliku od nekih drugih dalmatinskih gradova gdje ono dominira, ovdje je duh zajedništva jači, te svatko od nas došljaka neminovno postane naturalizirani Zadranin. I svi oni su se ovog prosinca potrudili uljepšati život kome drugome, a vjerovatno je i ova deprimirajuća gospodarska situacija dodatno doprinijela tome.
Svaki vikend dobrotvorne akcije raznih udruga, sajmovi, koncerti, izložbe …sve sa dobrotvornom notom. Danas se ponavljala fritulijada od prošlog tjedna, prodavale su se te dalmatinske slastice po simboličnoj cijeni, prihod je išao za pomoć najugroženijim obiteljima ovdje.
Pored božićnog sajma sa ručno izrađenim proizvodima na Narodnom trgu, svugdje je bio još poneki štand sa mandarinama ili rukotvorinama udruga gdje ste mogli dati svoj obol. I obavezno sve začinjeno klapskom pjesmom, kojoj se spontano pridruže prolaznici i prolongiraju tako satnicu nastupa u nedogled.
Iako ga se proziva uvijek kada je riječ o bilo kakvim izbornim rezultatima jer nikada ne idu u trendovskom smjeru, to je pravo lice Zadra osim onih reklamnih Pozdrava Suncu i Morskih orgulja samo, negdje periferno ugroženo sa plakatima koji najavljuju folk-trash-zvijezde iz susjedstva, čak i njihove nastupe na Badnjak. Potpuno nezamisliva pojava prije jednog desetljeća, ali to nam je donijelo vrijeme i trulost društva koja se razvila u pokušaju da uskočimo u vlak blagostanja.
Iako se ovaj put osjeti da je puk ogorčen, što svojom, što tuđom egzistencijom koju sve više ugrožava nadolazeći zimski val bijede i crna rupa nezaposlenosti i besperspektivnosti, ipak se ljudi nisu poklopili samosažaljenjem, nego su izišli van u preklanjskim cipelama i ostavili svojih makar pet kuna za sudjelovanje u svemu tome, te uživali u prosinačkom suncu i nijansama ovog prekrasnog grada na Jadranu koji svakoga prima u zagrljaj.
Mnogo redaka napisano je do sada baš s ove točke gdje se ljube Velebit i Jadran, a Kornati ih drže u zagrljaju i zahvaljujem svima koji su izgubili koji trenutak svoga vremena i pažnje da bi ih pročitali. Neka Vas nikad ne napusti radost u svemu što radite i neka Vas mir Božića prati cijele iduće godine, zdravi i veseli mi ostali svi
Vaša Sandra Marelja-Muić