Preuzeto iz Oslobođenje
“Mi Hrvati, Bosanci možda to i ne znaju, osobito smo osjetljivi na svoj jezik. Svaki je Hrvat, bio on prodavač u granapu ili konobar u restoranu, čuvar hrvatske kulture i jezika“, piše Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni za sarajevsko Oslobođenje, analizirajući slučaj hrvatskog jezičnog čistunstva koji se slomio na dvojici vozača kamiona iz BiH, a sve zbog deklaracije na pakiranju kikirikija. U vrlo duhovitom tonu Dežulović zaključuje da je možda Bosancima deklaracija na kikirikiju obična zajebancija, ali da je ona Hrvatima sama deklaracija nezavisnosti
Piše: Boris Dežulović
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, išao Bobi na more, pa stigao na hrvatsku granicu. Strogi carinik široko obišao “golf”, skenirao Bobija kroz prozor, pa najzad rutinski pitao: “Piće? Cigarete?” “Ne, hvala. Vozim”, odgovorio Bobi. “Al može kafa.”
Nije Bobi, jasno, izdržao, iako je dobro znao za već legendarni smisao za humor hrvatskih graničnih policajaca i carinika. Nema valjda na čitavom svijetu naroda obdarenijeg smislom za humor od Hrvata, a od sviju Hrvata najspremniji za šalu su panduri i carinici na hrvatskim graničnim prijelazima.
Od sviju pak vazda na šalu spremnih hrvatskih policajaca i carinika naj su na šalu spremniji nadaleko poznate šaljivdžije sa carinskog terminala u Zagrebu. Čitali ste, uostalom, što se tako nekidan dogodilo dvojici vozača tvrtke Voćar iz Gornjeg Rahića kraj Brčkog.
Uredno oni, pisale novine, dovezli svoje kamione na zagrebački terminal, dobar dan, uljudno ih pozdravili hrvatski carinski inspektori, dan dobar, srdačno odgovorili Bosanci, što imate za prijaviti?, pitali inspektori…
…snek fud, odgovoriše ovi i izvadiše papire za toliko i toliko tona suhih kolača, čipsa, kikirikija i ostalih grickalica, sve s atestima kvaliteta ISO 9001 i HACCP, uredno složenih na šest paleta i spremnih za hrvatske granape.
Inspektori onda, sve po pravilu službe, uzeli jedno pakovanje kikirikija i poslali ga na analizu na zagrebački Prehrambeno-biotehnološki fakultet, u Centar za kontrolu namirnica. I što se dogodilo?
Došli uzorci s analize, “Analitičko izvješće broj 6669/12” pokazalo da je s kikirikijem sve uredu, kalorijske vrijednosti ispravne, bjelančevine i ugljikohidrati ispravni, kikirki zdravstveno ispravan, ispravno konzerviran, ispravno pakiran, sve dakle ispravno, samo rok upotrebe na deklaraciji – neispravan.
Da, i sastav namirnica.
– Kako sad sastav namirnica neispravan? – silno se začudili vozači, čitajući deklaraciju propisno prevedenu na hrvatski, na kojoj lijepo piše “kikiriki ljušteni, prženi u ulju, slani, neto količina 100 g, sastav: kikiriki, biljno ulje, jestiva sol”. – Od čega će bogati bit slani kikiriki pržen u ulju nego od kikirikija, ulja i jestive soli? Neće bit od linoleuma?
– E pa vidite – jedva je dočekao inspektor – na hrvatskom jeziku ne kaže se “jestiva sol”, već “kuhinjska sol”. Na deklaraciji za hrvatsko tržište treba pisati “kuhinjska sol”.
– I samo zato je sastav namirnice neispravan?!
– Nije, naravno, samo zato – mirno je nastavio inspektor. – Na hrvatskom nije “sastav”, nego “sastojci”. Da rok upotrebe i ne spominjem.
– Rok upotrebe? – i dalje se iščuđavali Bosanci. – Pa lijepo piše da je “upotrebljivo do 12. 11. 2013”. Još cijelu godinu!
– Da. Osim što se “Upotrebljivo do 12. 11. 2013.” na hrvatskom kaže “Najbolje upotrijebiti do 12. 11. 2013”.
– Aha, sad kontam – najzad shvatio glupi Bosanac, pa se udario po čelu. – Zajebavate vi nas, jelde? Joooj, pravo ste me prešli, ja cijelo vrijeme mislio vi to ozbiljno!
Šaljivdžije sa zagrebačkog carinskog terminala uopće se, međutim, nisu zajebavale. Zbog nelektorirane deklaracije na kojoj je pisalo da je pakovanje kikirikija sa “sastavom” od “jestive soli” “upotrebljivo do” studenog 2013. – umjesto da ga je do tada sa “kuhinjskom soli” i ostalim “sastojcima” “najbolje upotrijebiti” – dva kamiona Voćara, javile su sutradan novine, vraćena su preko granice u Gornji Rahić.
Pa kom obojci, kom sastojci.
Mi Hrvati, naime – Bosanci možda to i ne znaju – osobito smo osjetljivi na svoj jezik. Svaki je Hrvat, bio on prodavač u granapu ili konobar u restoranu, čuvar hrvatske kulture i jezika, a granični policajci i carinici – samom prirodom svog odgovornog položaja – na samoj njegovoj straži.
Vama je to možda smiješno, pa smišljate glupave šale o “kiseloj vodi” i “mineralnom kupusu”, ali jezik je naša domovina, sam temelj naše opstojnosti, cijelu državu mi smo sagradili na autentičnom hrvatskom refleksu jata u dugoj alternaciji “ije” i katoličkim sufiksima u “izvješću o sastojcima”, pa male, naizgled posve nevažne i bezvezne stvari – kakva je deklaracija na pakovanju kikirikija – nama uopće nisu sitnice.
Deklaracija na pakovanju kikirikija Bosancima je možda zajebancija, ali nama Hrvatima ona je sama deklaracija nezavisnosti. Jedna takva – razmjerno dobro očuvana naljepnica s pakovanja od 200 grama kuhinjske sitne soli uvezene iz Tunisa 1991, najstarija poznata deklaracija na hrvatskom narodnom jeziku – nedavno je nakon tri godine restaurirana, i danas se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, pored Škrinje privilegija i Zlatne bule Bele IV.
Deklaracije na kozmetičkim, suhomesnatim i ostalim proizvodima široke potrošnje kod nas stoga pišu vodeći hrvatski književnici i pjesnici, najljepše među njima objavljuju se u književnim časopisima – nerado se time hvalim, ali dvije moje deklaracije, za slane inćune i ženske noćne uloške, uvrštene su u Antologiju suvremene hrvatske deklarativne književnosti u izdanju Matice hrvatske – a na zagrebačkom Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu rade najveći živi hrvatski jezikoslovci i lektori.
Jednom od njih dopalo je, eto, zlosretno pakiranje od 100 grama bosanskog kikirikija iz Gornjeg Rahića, i ovaj je užasnut napisao “Analitičko izvješće 6669/12”. Zahvaljujući revnom lektoru iz Centra za kontrolu namirnica, u posljednji čas je tako spriječena diverzija bosanskih mudžahedina, koji su u Hrvatsku pokušali prošvercati šest paleta kikirikija sa sastavom od jestive soli.
Sam Bog zna što bi bilo da se taj kikiriki našao u hrvatskim trgovinama. Djeca bi već sutra recitirala sastav hrvatske reprezentacije umjesto njenih sastojaka, i za koju godinu adio hrvatska reprezentacija, adio hrvatski jezik i kultura, adio hrvatska država, rok upotrebe istekao.
Nekidan je tako, samo posljednji primjer, sa graničnog prijelaza u Gunji vraćen vozač iz Gornje Maoče kraj Brčkog, koji je u kombiju bosanskohercegovačkih registarskih oznaka pokušao u Hrvatsku uvesti dvadeset pet kilograma neispravno deklarirane robe za široku potrošnju.
Po Analitičkom izvješću stručnjaka s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta sporna je, pogađate, bila deklaracija: “sastav: glicerol trinitrat (nitroglicerin) i kolodij minimalno 80%, željezni trioksid 20%, proizvođač: Vitezit d.o.o., zemlja porijekla Bosna i Hercegovina, upotrebljivo do 20. 7. 2014.”
Jezik, ljudi, nije zajebancija.
Boris Dežulović