Svaki svome cilju hrli (Od Amsterdama do Volendama)
Božica Jelušić
Na putu od Amsterdama do Volendama, ribarskog grada i turističke meke: prostire se pred nama stara, seljačka Holandija, nizinska, drenirana, isparcelirana,vlažna i saftna, uredna kao fodrukani stolnjak na grubom hrastovom stolu. Na zelenoj osnovi livade raštrkani su labudovi, patke, galebovi, svi u pernatoj slozi, čupkajući svoj busen ili tražeći obećani ručak.
Ovo je vrijeme pospremanja, podvlačenja crte pod zbirni račun godine. Krave su u stajama, a konji, ogrnuti pokrivačima od kepera, vune i lana, stoje u koralima, ispuštajući rijetku sapu, sa zelenkastim i sumpornim odsjajem visokog podneva u izbočenu oku.
Okolo su sela, kao pod ravnalom, i isto takovi kanali, očišćeni po propisu, koji teku ispred kuća, pa se čamci i plovila razna namaču u vodi, čekajući dobru volju vlasnika i prikladno vrijeme, da pruže čari izleta. Vrtovi živopisni, puni bobica, pupova, vazdazelena lišća i lončanica, za ovu prigodu, pred novogodišnje slavlje, još i ukrašeni svjetlećim žaruljicama i cjevčicama.
Dva labuda se natječu u ljepoti- smeđi i bijeli, posve blizu magistrale, baš kao i dvije crkve u susjednom selu: jedna katolička, druga protestantska, gdje se na križu vrh tornja koči i pozlaćen pijetao, simbol budnosti, miljenik praskozorja.
I vjetrenjača je ovdje, samo kao naklon tradiciji: u njenoj smeđoj, trbušastoj šupljini u podnožju, danas je rustikalni restoran s pečenom ribom, krumpirićima i zaslađenom salatom, za gladne prolaznike.
U Volendamu vrvež: mirisi jela, ponuda kao iz Aladinove špilje, sve na ulicama i uglavnom na sniženju. Izvanredno ugodan dan, idealan za penziće pred lokalima, koji žmirkaju na suncu, čekajući kremastu kavu ili pivo s gustom pjenom, kao tučeni šlag.
Nebo modro kao dječje oko, jarboli pobodeni u marini, a gizdavi čvorci nanizali se na žici među žaruljicama i oholo nas motre s visine svoga gospodstva. No vrapci-socijalci skupljaju mrvice oko stolova, nije njima do statusa, već do opstanka.
Ljudi na klupama uz šetnicu i u neprestanom protoku: svaki svome cilju hrli, grabeći što više od dana. Mnogo je južnjaka, privučenih magnetom sjeverne svjetlosti, tako sjajno sačuvane na platnima slavnih Flamanaca.
Ta svjetlost otkriva svaku boru, pjegu na koži, crvotočinu, zanokticu i žulj, trag suze i urez osmijeha. Užasava domaćicu opsjednutu urednošću, šikutora koji slaže misno ruho, a veseli ribara, nagnuta nad zrcalo vode, gdje vidi svoj budući ulov.
I mi se počastismo ribom, pa potom sirevima, kolačem i pivom, jer svaki zajednički dan prijateljstva prigoda je za slavlje. Sumrak se spustio naglo, još jedno jedro na brodici zablistalo u kutu oka, i u oblacima stvorio se izdužen oblik čaplje u letu prema onostranim daljinama, dok mi se glava, puna slika, spuštala na prsa u lakom drijemežu na povratku u Amsterdam.
Prosinac, 2013.