IMATI I NEMATI

Iz novinarske bilježnice

 

piše: Sonja BRELJAK

Zasigurno, ima ljepših, sadržajnijih i svrsishodnijih, duhovnih stvari  kojima bih radije zaokupila misli od onih materijalne prirode. Zauzela njima djelić novinske stranice. Bilo i ima. No, postoji vrijeme u kojemu i ono materijalno postane značajan poticaj svakovrsnom razvitku.  Ili kočnica. Ovisno koji dio iz naslova vam je skloniji. Ono, imati?!  Ili pak , nemati. Razlika mi bi, za ratnih godina, sasvim zorno predočena. Na žalost, učila sam o tome na  osobnom primjeru. Pa pamtim i danas još, jer takve stvari se nikada ne zaboravljaju, nemoć, poniženje, žalost i bespomoćnost. Posebno je takvo, izraženo, ako niti djetetu niste više u mogućnosti pružiti ono osnovno. I taj osjećaj nemoći, traje, i traje…

Pritisnuti životom, spletom okolnosti, neovisnima o vašoj volji, odjednom izbačeni iz ritma svoje svakodnevice, stojite u beskonačnim redovima, za hranu, odjeću, smještaj, u redovima za  svoj  goli život. O njemu bude riječ. Čemu vraćanje na stare slike?! Od rata i sličnih scena minula decenija i pol. Nikada, baš nikada, neke stvari iz, ja to zovem…prošlog života, ratnih dana i potrage za sigurnim životnim mjestom i novim domom, ne izblijede potpuno iz sjećanja. Slike sa Haitija, samo podsjetile, kako se u svakoj sekundi, svakoga dana, na žalost, takve stvari ponavljaju, nekome drugom, događaju.

Nedavno mi jedan poduzetnik, u razgovoru o poslovanju i njegovim životnim pogledima, ustvrdio kako drži da je vrijeme altruizma, dobrotvornog rada, prošlo!  Da nema više potrebe za tim. Misli, suvremeni svijet, naša zemlja, druge zemlje, ljudi, obitelji, djeca, sasvim dobro žive.  Kako često varav je taj sjaj koji se  podastire pred nas. I kako još ima puno potrebe i mjesta  gdje ruka dobrote ima posla. Samo gdje pronaći dovoljno dobrotvora? Takav rad slabo potičemo, ne cijenimo, ne pohvalimo,  ne zahvalimo, brzo zaboravimo.

Sad evo pred nama te strašne TV slike sa otočne države Haiti.  Nisu to pojedinačni slučajevi kao ono, kad naši Brođani, uspiju svojom dobrom rukom, radom i odricanje, donekle pomoći i spasiti i savjest i nas ostalih. Slike su to koje traže više, traže sviju nas. Jedna zemlja, pogođena potresom, u potpunom je kaosu. Oko 200 000 mrtvih!  Katastrofa biblijskih razmjera koja ima svoj nastavak. Patnju preživjelih. Pomoć hita. Razne zemlje šalju raznu vrstu pomoći. Krenule brojne spasilačke ekipe. Osjeti se, ljudi su dirnuti, potreseni, htjeli bi pomoći. No, sve nekako sporo stiže do povrijeđenih, gladnih, žednih. Prava utrka s  vremenom. Koordinacija kod ovako velikih katastrofa, tvrde predstavnici spasilačkih  službi  na terenu, nije jedinstvena. Pa teško učinkovito djelovati.

A pogođena zemlja u siromaštvo potonula već odavno. I pomoć treba već dugo. No, sve do ovakvih velikih katastrofa to svijet ne primjeti. Kako bi? Zauzeti smo sobom. Nama je još uvijek dobro.  Pa siromašne i potrebne ne zamijetimo baš često. Koliko samo hrane i drugih potrepština, odjeće, obuće, bacimo a da nisu za baciti. A drugdje potrebno. Jedan dio svijeta je zelen i zadovoljan. A jedan dio žut, suh i siromašan, gladan i jadan.

Prošetah ovih dana berlinskim Zelenim tjednom. Sajam prehrane je to, 75 godina duge tradicije. Cijeli svijet je tu. Onaj koji živi u blagostanju. Dobar je to sajam. Zanimljiv. Živopisan. Pun boja, mirisa. Vidjeh tamo gastronomska čuda, voće i povrće iz dalekih zemalja, stotine sireva iz  Holandije i Francuske, meso koale ili krokodila iz Australije, čudne, egzotične mirise Kirgistana, Sirije. Ovih dana  će  Zeleni tjedan obići oko pola milijuna posjetitelja. Nahranit će se svi koji dođu i prođu. I ostat će toliko toga. Jer tu je bilo hrane i za više puta toliko. Mogli bi se nahraniti milijuni. Eh, da je bilo, na kratko barem, Zeleni tjedan iz bijelog Berlina, „prebaciti“   u Port-au Prince, glavni grad Republike Haiti.Tamo gdje su srušene bolnice, škole, zgrade.

Zamislite, u ovoj siromašnoj zemlji, i do sada je životni vijek stanovništva dosezao tek do pedeset godina. Visoka smrtnost kod male djece, svako deveto dojenče je umiralo, teški socijalni uvjeti. A tek sada?! Kad je cijela društvena infrastruktura uništena. Pomoć stiže. Istina sporo. No to nije razlog za stati već suprotno, za požuriti, pojačati. Više milijuna ljudi treba hitnu pomoć u  svakoj  sekundi koju ste proveli i uz slova ove  kolumne. I najsitnija pomoć je dobro došla. Svaka kap /po kap/- može postati dobrotvorni slap!

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments