ZA NAMA I SUNCE IDE

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Berlin/ –Znaš …rekoh …ne napisah još da s godišnjeg stigoh u Berlin.
–E, da …veli kolega Cipar …a jesi li stigla?
Ma vidi pitanja …mislim u sebi. Jesam li stvarno stigla? Ili mi misli i duh još putuju …?
Iz Velike Gorice nas ispratilo, rano, ugodno, nedjeljno  jutro. Dan prije padala kiša …a sad ugodno. Do graničnog prijelaza i nije daleko. Preko Slovenije i nije dugo. A preko Austrije je već svježe ….više hladno. Kako nas ovi predjeli ispratiše, tako nas i dočekuju. Javljala starija djeca iz Berlina kako kiša pada i loše je vrijeme cijeli mjesec. Dogodi se tako ponekad, ljeto prođe i bez ljetnih dana. Osjetimo to putem i sami. Kiša ne prestaje padati.
Ulazimo u Njemačku, prolazimo kao iz jednog svijeta u drugi, jednog vremena u drugo, iz jednog života u drugi …
-A neki ostaju na  godišnjem čak i po četiri tjedna …našalila se šefica Državne službe za azilante, dan prije nego ću na godišnji. Da, četiri tjedna! Zvuči puno. A sve proletje poput ptice. Ne zna gospođa Hannelore kakav je to godišnji odmor kod nas. Pitaju kolege po povratku: –I jeste li bili stvarno sva četiri tjedna odmora na putu? –Da …potvrđujem …sinoć stigosmo. Čuđenje …zamišljaju četverotjedni odmor pod palmama kakve egzotične zemlje, pod suncobranima kakva luxuznog hotela s ponudom  all inklusiv.
Eh …a mi …kao putnici u nepoznato i poznato, istraživači svijeta i duše …u traženju drugih I samih sebe, na putu u krug. Ima tu posla …organizirati se za tako dugi put. No, već prešlo u naviku. Nekad je putovala i cijela obitelj, sad dvoje djece manje. Nas četvero, mala trupa …dvoje radoznalaca u potrazi za novim i ugodnim i dvoje poznavatelja u potrazi za samim sobom. Spoj toga dvoga i daje čar i puninu ovom odmoru. Ne bi to razumjela gospođa Hannelore. Čudni su drugima …bez slična iskustva …naši godišnji odmori. Mi idemo po sjećanja, po prošlim stopama, nismo u potrazi za luxusom. Mi punimo baterije na poznatim mjestima gdje su hodili naši stari, igrali se mi kao djeca, držali se za ruke kao mladić i djevojka, rađali djecu, tražili sklonište od rata, putove novog života. Tako …uobičajeno naš godišnji počnemo u Velikoj Gorici. Tu je naše maleno hrvatsko sklonište. Potražimo uvijek i zagrebačke prijatelje. I oni su svoje živote iz Bugojna, Sarajeva i Splita, nastavljali u Zagrebu, mučili se, trudili, gradili, učili. Nikad to nije sasvim jednostavno. Ah, kako je ugodno sresti njihova poznata lica. Uživam imati stalne, vječite prijatelje, prijateljstva neovisna  o događajima, imanju ili problemima.
Onda …treba dalje. U susret uspomenama. Našim 13 i 16-godišnjacima rođenim u Berlinu, ulazak je to u jednu egzotiku, drukčiji svijet. Nama to donosi osjetljive titraje duše. Treba to  sve znati primiti, preraditi, posložiti.
Sa šestog kata bugojanskog stana, pruža se dug pogled na grad i okolne planine. Ljeto je …priroda ovdje je pitomija u ova doba. Zimi je to sve teže, tvrđe. Nemoguće je zaustaviti misli, vraćanje uspomena. Zna biti gorko. Zna biti nježno. Zna biti žalosno. Izaziva katkad ljutnju. Dovodi često u nedoumicu. Poželite ponekad ponovo ono isto vrijeme, ljude i ista  mjesta. Poželite ponekad sve rasprodati i ništa više s tim nemati. Pobjeći.  Opet …pratila bi nas ta naša priča do kraja života. I dalje. Tražim poznata mjesta. I s poznatim likovima ide teško. Na groblju. U ulicama drugih naziva. U ljudima izmijenjenih tijela, lica, drugih godina. Daj ti to sve prepoznaj. Ni sebe više ponekad.
Put preko Koprivnice, Kupresa …mamina obitelj je iz ovih krajeva otišla puna gorkih uspomena sličnih ovim današnjim našima. Kao da se sve ponavlja …
More. Toplina. Dugo se nisam bila poželjela ovih krajeva. Prošlo je bilo i desetak godina. Ratne dane povezivala sam u sjećanju s izbjeglištvom na Hvaru, pa trebalo vremena za odmak od svega. Sad idem radosno u susret. U sjećanje. Na mjesta koja sad izgledaju drukčije. Tad …pusta, nijema, tiha. Sad …puna, vesela, bučna. Šta znaju morski valovi o tome …zalijevaju obalu istim žarom sada i prije. Do nas je, naučiti …poput djece …uživati u ovim morskim i novim životnim valovima.
Na tim životnim valovima doplovismo ove godine i do slavonske ravnice. Dugo me ne bi. Čekaju na mene uspomene. Radovala bi se baka Lucija znati kako se sjećam njena lika i riječi. Tako slične. Tu sam kao dijete upala u kanal pun kopriva …malo žari …proći će, rekla baka i puhala  na ožarena mjesta. Imala pravo …tako je sa svim takvim ljutom žarom ili životnim žarom, dotaknutim mjestima …malo žari i prođe. Kad se puše prolazi lakše i brže. Znali su stari naši, pametnih zboriti.
Nije mi žao da jedan od dana utrošismo na posjet Moslavini. Tu će svoje sklonište od životne kiše, pronaći naši berlinski prijatelji odlazeći u zasluženi mir nakon iseljeničke avanture. Eh, da je više ovakvih dana. Rado bih posjetila brojne ljude koje upoznah ovdje vani, pogledala kako žive, čime se bave, upitala za zdravlje …čini se da taj doticaj nedostaje. Niti domovina pronađe načina pitati iseljeništvo kako mu je, niti iseljeništvo i domovina nalaze načina dotaknuti se povratnika. Pa svi samotno plove mimoilazeći se. Umjesto raširenih ruku, okrenuta leđa. Zašto …? Osta mi neizgovoreno i neodgovoreno.
A kako može biti lijep taj susret. I kad se ne misli isto. I kad smo različitih iskustava. Željno otvaram putem strane Hrvatskog Glasa Berlin. Dok sam na odmoru uređuje ga više domovina. Ide to. Predivni susreti naših suradnika iz cijeloga svijeta. Spaja ih  hrvatska riječ, ljudska toplina, uzdanje u Božje, tople, drage uspomene, žive, kritičke note, žar ljubavi …dragi prijatelji …tako bih vas rado sve susrela kao što eto susretoh …božjom providnošću, Emila, Sonju i Mariju. Stvarno nezaboravno.
-I …zašto ne napisa još da si stigla u Berlin? Jesi li stvarno stigla …upitao kolega Cipar jučer. Nisam još bila. Putovala mi još duša, misli prolazile svim divnim danima. Borile  se s uspomenama, tugovale za izgubljenima. Dogodine …opet.
Eh, ne može razumjeti gospođa Hannelore kud ode četiri tjedna godišnjeg odmora. Misli …dosta i tjedan-dva  pod suncobranima luxuznog hotela all inklusiv kakve egzotične države …Tajland, Filipini …
Ma gdje se to može ravnati s netom doživljenim?! Evo, stigoh u Berlin. Bili smo doma. Stigli smo doma. To smo mi. Iseljenici. Posebni. Kažu …skoro mjesec dana je u Berlinu padala kiša. Zeleni jasen pred zgradom raširio svoje stablo, Skriva gnijezdo što ga ptice saviše u proljeće za još golih grana. Prelijep je dan. Vedro, plavo nebo. Za nama eto i sunce ide.