REVOLUCIJA (NI)JE SOLUCIJA

piše: Mirko Omrčen
– Mi Hrvati znademo i to da u politici ne koriste ništa suze i molitve, nego da tu treba žive, organizirane snage, da tu treba stalne nepopustljive volje, mnogo iskustva i razboritosti, a do potrebe i čvrstih željeznih mišica.  ( Stjepan Radić)

Stjepan Radić dokazao je svojom smrću da mirotvorstvo pod svaku cijenu, popuštanje i kulturno prosvjećivanje nisu dovoljno oružje da jedan narod postigne i ostvari potpunu i istinsku slobodu. On je na kraju shvatio da je za to potrebna borba, da je potrebno ići putem revolucionarne borbe, ako su svi drugi putovi zakrčeni.

Tim putem krenuli su Hrvati i 90-tih godina prošlog stoljeća. Taj put koji su Hrvati tada izabrali zvao se rat, i to je bio rat, iako od službenih hrvatskih vlasti nikada nije bio proglašen ratom.

 Iako se u tom kontekstu o hrvatskoj borbi za slobodu nikada nije govorilo može se reći da je taj put koji smo tada izabrali bila i revolucija, jer revolucija po svojoj definiciji znači radikalnu i nasilnu promjenu postojećeg političkog režima, promjenu sustava vladanja društvom, a naš narod tada se gotovo jednoglasno i jasno izrazio i za demokratsko uređenje svoje države. Dakle rušenje dotadašnjeg komunističkog poretka.

Ustanak devedesetih pokazao je da je narod dosegnuo stupanj zrelosti u kojem je odlučio zbaciti srpskog gospodara i njegove vazale i izgraditi vlastite demokratske zakone unutrašnjeg života. Narod je želio duboki prekid s prošlošću, prekid s postojećim stanjem, rušenje tog stanja i izgrađivanje nečeg novog. Htio je promjene, i one idejne naravi, kao i one pravno-ustavne naravi. Zbog toga je i krenuo u rat i opredijelio se za revolucionarnu borbu.

Hrvatski ustanak pokazao je i sve slabosti i nedostatke revolucije

Naime, dugačko razdoblje krvave borbe rezultiralo je dvadesetogodišnjim razdobljem nezakonitosti i nereda, odnosno sve do danas. Došlo je do uspostavljanja novih diktatura i netolerancije prema političkom pluralizmu. Nije ostvareno ono što je s naravlju državne svršenosti –nije na postojan način osigurano opće dobro i dobrobit ljudskog života u društvu. Nisu postignute promjene zbog kojih je borba i započela, a uspjeh borbe procjenjuje se upravo prema promjenama koje uspije nametnuti.

Borba Hrvata za slobodu devedesetih primjer je da revolucija u pravilu ne donosi uvijek uspjeh. Borba jest donijela državu, koju smo zahvaljujući upravo neuspjehu opet izgubili,  no nije donijela ono što je bila težnja- promjena postojećeg političkog režima i promjenu sustava vladanja društvom, prekid s prošlošću, prekid s postojećim stanjem. Do pravog oslobođenja i slobode nije došlo. Borba je izgubila, jer je sustav u praksi ostao isti. Vlast je opet uzeta od istih uz male, formalne promjene u njoj. Nije došlo do potpunog prekida političko-pravnih ustanova (institucija) i izgradnja novog poretka. Ustanove iste prirode nastavile su raditi sa sličnim vodstvenim elementom sa istim nižim osobljem na isti ili vrlo sličan način kao i prije borbe za slobodu.

Borba je pokrenuta i protiv institucija, to jest, protiv ustanovljenog poretka i njegovih političkih oblika dok se dogodila tek formalno nepravilna “promjena“ nositelja vlasti. Drukčije rečeno oslobođena Hrvatska nije postala i slobodna Hrvatska. Srpsku diktaturu zamijenile su naše vlastite. I vladavina Ivice Račana bila je diktatura i vladavina Ive Sanadera, te Jadranke Kosor bila je vladavina diktata i čvrste ruke.  Hrvatska je i danas pod vlašću Zorana Milanovića i Vesne Pusić u stanju diktature koja se boji i bori protiv promjena. Zoran Milanović danas predstavlja klasičan tip diktatora i političkog glupana, koji uspješno hrani revolucionarne porive.

Gledajući i kroz povijest revolucija uočljivo je da revolucije u pravilu ne donose i slobodu. Nije samo slučaj s Hrvatima da nakon pada jedne diktature dođe do druge. Tako je, nakon što je srušila carevu diktaturu, boljševička borba u Rusiji potpala pod diktaturu, prvo Lenjina, a potom Staljina. I sama današnja Rusija, nakon pada komunizma, nalazi se pod “mekom“ Putinovom diktaturom.

Poljska je nakon propasti Austro-Ugarske potpala pod diktaturu Pilsudskog. Mađarska je prošla krvave diktature Bele Kuna, a i danas oskudijeva u pravoj demokraciji. Francuska revolucija srušila je feudalnu diktaturu da bi Robespierr, te poslije Napoleon zaveli vlastite diktature. Tek je revolucija 1870 godine našla ljude koji ljube slobodu i koji se usuđuju biti slobodni.

Ukratko rečeno, iza pada jugoslavensko-komunističke diktature Hrvati sve do danas nisu dočekali promjene. Nitko im ih nije dao u onolikoj mjeri koliko se to očekivalo. Borba za slobodu donijela je mnoga razočaranja. Sile prošlih diktatura ostale su čvrsto na takozvanim nekompromitiranim položajima (ekonomskim), ali i političkim i kulturnim položajima. Borba za slobodu je izdana i svi koji su je izdali krivci su za prolivenu krv kao zločinci, jer je u borbi za slobodu zavedena nova diktatura i teror sve do danas. S tog stanovišta gledajući nova revolucija nije solucija. Nije solucija ako bi se radilo o formalnom preuzimanju vlasti uz istovremeno održavanje istog ili sličnog sustava, odnosno uz beznačajne promjene

Ako bi se rušilo bez vizije to nije rješenje za Hrvatsku, jer rušenje bez vizije budućnosti je nihilizam, a ne revolucionarnost i to je osuđeno na neuspjeh. Takav način rušenja je antiteza pravoj revolucionarnosti, jer zbog pomanjkanja pozitivnih ciljeva takva borba nikada ne može uspjeti

Kad je revolucija solucija

Revolucionarna djelatnost nije rušenje zbog rušenja, nego rušenje zbog izgrađivanja s vizijom i pozitivnim ciljevima. U tom slučaju ona je solucija i za današnju Hrvatsku.

 Otpor ugnjetavaču je poželjan ali nipošto s ciljem ponovnog uspostavljanja i razvijanja novih zala.

U tom smislu i papa Pavao Vl govori da revolucionarna pobuna ( nihilizam) teško ugrožava osnovna prava osobe i u opasnoj mjeri škodi interesima zemlje, da se zna pretvoriti u izvor novih nepravdi, da zna dovesti do novih neravnoteža i izazvati nova razaranja. On je učio da se stvarno zlo ne može odstranjivati pod cijenu još veće nesreće, ali opravdava istinsku revolucionarnu pobunu u slučaju očite i trajne tiranije. On je za hrabro suočavanje sa bezizlaznom i teškom situacijom za suzbijanje nepravde koje ona sa sobom nosi i njeno nadvladavanje.

U Hrvatskoj je stanje takvo da nepravda viče do neba. Velika većina lišena je najnužnijega, živi u takvom stanju ovisnosti da joj to onemogućuje bilo kakvu inicijativu i odgovornost kao i svaku mogućnost sudjelovanja u društvenom životu. Takvo stanje, gdje su svi putovi  promjenama zakrčeni,velika je napast da se silom suzbiju nepravde nanesene ljudskom dostojanstvu. Opravdanje su revolucionarni porivi za revolucionarne promjene i rušenje onih koji su došli u sukob s idejom svojih građana. Opravdanje su porivi za rušenjem vlasti koja krši prava svojih građana i zamjena vlašću koja će djelovati u interesu svojih građana i političke zajednice. To je i temelj prirodnog prava građana.

Takvi porivi su opravdanje, jer svi putovi k mirnom ostvarenju promjena su zakrčeni. Ne prevladava razboritost mirnih graditelja koji teže za civiliziranim promjenama. Borba ostaje kao jedini način stvaranja uvjeta i ostvarenja društva humanosti, blagostanja i slobode, a kojeg ostvaruje istinski demokratski razvitak.

Demokratski razvitak, i razvitak općenito, zahtijeva u prvom redu ustavne promjene. No kako stvari danas stoje jedino je revolucionarnim prevratom moguće u cijelosti uvesti novi ustavni sustav, to jest novi sustav koji će održavati nove ciljeve, vrijednosti i vjerovanja. Sustav koji će jamčiti razvoj, trajni mir i sigurnost- vrijednosti koje i jesu smisao i zbog kojih je borba potrebna.

Zato se može reći kako je nama revolucija solucija, ali ako se odmah pristupi konsolidaciji i stabilizaciji ustavnog poretka. Rezultat ideje revolucije u prvom redu mora biti novi ustav. Hrvatska je u ropstvu, slaba i uništena, jer je u vlasti izdajnika koji su zamazali oči narodu pomoću lažnog ustava, dok je narod nosio druge ideje i vizije, a ne očevidno samo formalne i falsificirane. Komunisti u HDZ-u i SDP-u danas su očito pali u sociološku zabludu da su vječni i nepromjenjivi te prema tome ne računaju da bi mogli nestati pred revolucionarnim pritiskom mržnje na njihov dugotrajni teror i nasilje svake vrste.

Ideja, vizija i smisao

Ideje zbog kojih se podiže revolucija i promjene koje se postignu moraju se utvrditi i učiniti temeljem novog poretka u političkoj zajednici. Novim i pravim, zbiljskim ustavom mora se uspostaviti novi tip društvenog poretka, demokratsko državno ustrojstvo utemeljeno na shvaćanju o uzajamnim pravima i dužnostima nositelja vlasti i onih kojima se vlada.

Revolucija mora imati viziju oblika vladavine u kojoj će se osigurati način ograničenja i uravnoteženja vladajućih skupina njihove političke greške i arogancija. Konstitucionalizam se treba odrediti kao skup teorija kojima je zajednička ideja kako vlast u državi ima djelovati podvrgnuta ograničenjima i kočnicama utvrđenima ustavnim pravom i tako biti odgovorna pred svojim građanima.

Današnji dokument ne vodi računa o ograničenju vlasti i bez obzira što  se naziva ustavom, u svojoj biti to nije, jer povjerava obnašanje vlasti pojedincu ili skupini ljudi bez praktički ikakvih ograničenja.

Smisao borbe je sloboda, nova diktatura i novi teror bila bi izdaja revolucije.

Revolucije imaju samo jedno opravdanje i potrebne su samo zbog jednog cilja- da dadu život zakonima slobode. Mimo toga one su zločini.

Razvijanje Hrvatske i njene slobode mora se gledati u revolucionarnim programima koji odgovaraju narodu na političkom, socijalno-ekonomskom, kulturnom i vjersko-moralnom području, nikako u obnavljanju i produživanju zala.

Smisao revolucije je isključivanje svakog sustava tiranije i nasilja- u našem slučaju i ovog postojećeg komunističko-neoliberalnog.

Jedino s takvim smislom, idejama i vizijama borba za promjene može biti opravdana i jedino tako treba započeti borbu i izgraditi našu zemlju.

Stvarati nešto opet isto ili slično, ono što bi bilo negacija slobode, je stvaranje onoga protiv čega se neprestano borimo.

Hrvatima i građanima Hrvatske je potrebno ostvariti onakvo prirodno stanje koje odgovara potrebama i zrelosti naroda, a to je sloboda bez bilo kakve diktature. Zadovoljavanje težnji naroda u prvom redu znači uništenje diktature.

Borba i uspostavljanje nove vlasti postala je nužnost, jer su više nego očite mnoge nepravde i kršenja sloboda i prava koje je počinio HDz-SDp režim.

Borba je postala nužnost, jer je naš narod danas zasužnjen narod koji bez borbe nikada neće moći ostvariti potpunu, istinsku i priželjkivanu slobodu.

Sloboda ne pada s neba. Bog jest da brine za zasužnjene ali On u prvom redu od svojih vjernika traži da sami “kidaju okove nepravedne“ ( Izaija 58,6).

I prema tome se čini kako je “pacifist“ Stjepan Radić bio u pravu.