FORMALNA DEMOKRACIJA NIJE BIO ZAHTJEV

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Kad bi se danas, dva desetljeća nakon ostvarenja države, postavilo pitanje, što je stvarni uzrok da Hrvati nisu ostvarili sreću u stvorenoj državi vjerojatno bi rijetki kao razlog tome našli u činjenici da u ostvarenoj državi nije ostvaren i sustav slobode, kao glavni preduvjet sreće.
Kad bi se također postavilo pitanje, odgovara li hrvatskom narodu više demokratska vladavina ili nametnuto stanje “čvrste ruke“ tj. nasađene diktature sigurno bi bilo puno mišljenja i stavova koja bi išla u pravcu odobravanja dosadašnjeg i sadašnjeg načina vladanja , te mišljenja i stavova kako Hrvati nisu kao narod zreli za pravu demokraciju.

Da hrvatskome narodu prirodno više odgovara demokratska vladavina, a ne nasađene diktature, te da Hrvati nisu narod diktatorskog kroja govori činjenica da su devedesetih gotovo jedinstveno krenuli u borbu za slobodu sa jasnim zahtjevom za istinskom demokracijom.

Da je to narod diktatorskog kroja i ropskog karaktera ostao bi u ropstvu jugoslavenske diktature.

Međutim je borbom i odlučnošću jasno pokazao da u sebi nosi osjećaje i težnju za slobodom, a nikako za podaništvom i diktaturom.

To što Hrvati nisu ostvarili demokratski sustav, što su umjesto demokratskog preporoda i trijumfa demokracije ostvarili neprirodan autoritativni sustav, sustav “čvrste ruke“, to što je Hrvatska danas u političkoj sivoj zoni pseudo-demokracije tj, formalne demokracije više je rezultat nerazvijenosti čimbenika društva, nego nerazvijenosti i nezrelosti hrvatskog naroda.

To je pravi razlog ostvarene nesreće i neostvarene sreće. To je i vrlo bitan razlog što nije došlo do transformacije iz autoritarnog u demokratsko društvo.

Nerazvijenost i nezrelost, ali i oportunizam čimbenika društva uzrok je zlouporabe vlasti i  štetnog načina vladanja obiju frakcija nekadašnjeg SKH i HDZ-a i SDP-a , koje su , što se tiče društvenog uređenja, političkog sustava i načina vladanja, ostale zatvorene u prošlosti u kojoj i danas žive zapostavljajući i zanemarujući konkretne probleme i potrebe naroda.

Iz razloga da očuvaju prevarom stečene pozicije, da vladaju mimo naroda i kako hoće, da nas vode kuda oni hoće i kamo oni hoće primijenili su autoritativni sustav, koji je bio temelj jugoslavenskog društva i države, i u novoj hrvatskoj državi.

Ni jedna od te dvije frakcije nije shvatila i ne želi shvatiti da država nije sredstvo kojim se ostvaruju osobne ideološke zablude, kao ni činjenicu da država nije sama sebi svrha, već da je država tek sredstvo za slobodan razvoj, kako naroda, tako i čovjeka u njoj. Tako obje te frakcije neprestano žive izvrnuto u sebi i prema drugima, odnosno predstavljaju čimbenike diktature i neuravnoteženosti, a ne čimbenike slobode i uravnoteženosti. Zanemarile su, preskočile i nisu priznale volju i zahtjev naroda za ostvarenjem normi slobode i demokracije. Obje frakcije i nemaju zamisao o slobodi niti nose ideju slobode u sebi te kao takvi i nisu mogli stvoriti društvo nego kao totalitarno. To je pravi razlog da smo upali u neuspjehe.

Danas je jasno da do promjena, koje je narod zahtijevao prije dvadeset godina, još nije došlo. Transformacija ne da se ostvaruje teško i sporo nego posve izostaje. Umjesto slobode produbljuju se nasilje i razlike. Vladavina obiju frakcija, ovisno o tome koja je na vlasti, ne da samo iskazuje tendencije k autoritarnom obliku vladanja, nego su te odlike iz prošlosti u potpunosti zadržale. To je svakako i posljedica autoritarnog političkog naslijeđa jednih i drugih, što za rezultat ima činjenicu da u RH djeluju nedemokratski oblici vladanja u kojima se jednopartijski komunistički sustav zamijenio sustavom s dvije dominantne stranke, odnosno dvije frakcije nekada jedinstvenog SKH, te nekoliko “ukrasa demokraciji“. Svi drugi su isključeni iz političkog života, a to nije razvijanje slobode nego diktature.

Promjene su dakle bile u suštini restauratorske prirode tj nisu bile usmjerene na izgradnju novog oblika društvenog i državnog uređenja, već na ponovno uspostavljanje starog. Izostalo je ono što je narod zahtijevao, izostala je uspostava demokratskog ustroja, a time neophodan uvjet koji uopće može jamčiti razvoj političkog pluralizma, građanskih sloboda i sustav pravne regulacije. Narod je računao na pravnu državu, na pluralističko društvo, na moć civilnog i građanskog društva, a dogodila se moć političke i ekonomske oligarhije

Te novostvorene elite pluralizam reduciraju i on uopće ne nalazi svoj legitimitet u društvenoj stvarnosti. Njega nema, ali zato ima političke nejednakosti i iz dana u dan povećava se broj onih koji su nepredstavljeni, nereprezentirani. Njihovi interesi i vrijednosti ne mogu doći do riječi. Nema dakle prihvaćanja različitosti u političkoj sferi, a ni općenito. Onima koji se nalaza na drugoj strani guši se i zabranjuje javno istupanje. Javnosti se , putem medija i sredstava javnog priopćavanja, stalno nameće u biti jednostranačka varijanta kao kontekstualna nužnost.

Zahtjev za demokracijom i slobodom istaknut početkom devedesetih u potpunosti je iznevjeren. Mi smo ostvarili formalnu slobodu, formalnu demokraciju, a takva demokracija u pravilu je uvijek autoritarno društvo, što svjedoči i stanje našeg društva. Naša “demokracija“ koju smo ostvarili jest autoritarno društvo, jer politička vlast nije konstituirala javnopolitički prostor kao državu, a socijalni prostor kao građansko društvo.

Umjesto svrhovitog i racionalnog instrumentarija pravne države, koji je preduvjet za razvoj građanskog društva, država je u funkciji instrumenta političke vlasti. Stoga su i izostale individualne slobode i pravna jednakost.

Postojeći formalno-demokratski institucionalni okvir u RH ne može osigurati demokraciju. To može samo onaj kontrolni mehanizam i korelativ političke vlasti strukturiran kao mreža autonomnih i slobodnih organizacija, udruga, institucija i javnosti , a imenom- građansko društvo.

Samo oživotvorenjem  i putem tog mehanizma mogu  biti spriječene pojave centralizacije, zatvorenosti u odlučivanju, uzurpacija državnih funkcija i ostalih nedemokratskih pojava i praksi, koje su u RH na djelu. Taj mehanizam izravno utječe i na viši stupanj osjetljivosti političke vlasti, te na njenu umjereniju, pošteniju i otvoreniju praksu vladanja. Taj mehanizam prinuđuje političku vlast da uvažava šire društvene interese i zahtjeve koji bi dolazili iz pluralističkog građanskog društva. Bez ostvarenja takvog društva nema ni ostvarenja zajedničke dobrobiti- sreće kao najvišeg dobra.

Zbiljsko ishodišno mjesto suvremene demokracije- građansko društvo nije uspostavljeno u Hrvatskoj. Time se ni građanin nije uspostavio kao temeljni politički, ekonomski i pravni subjekt društva, kao slobodni i jednakopravni pojedinac koji je u svojim pravima i obvezama izjednačen sa svim drugim članovima društva, a za sve to se borio.

Hrvatski građanin danas nije slobodni  i jednak politički subjekt i njemu je onemogućeno da misli, da jasno i razgovijetno govori i djeluje politički u svojoj državi, a demokracija upravo počiva na mislećem subjektu- građaninu sjedinjenom u narodu. Upravo su oni stupovi modernog poretka na kojima počivaju sloboda i jednakost kao najviše vrijednosti.

Stoga današnja hrvatska država ne predstavlja realizaciju narodnih težnji i zahtjeva za slobodom. Ona je danas isto ono protiv čega se borio, jer je negacija slobode.

Štete nastale izostankom demokracije i vladavinom “čvrste ruke“, kroz ovih dvadeset godina, su velike i goleme. Takva vladavina uzrok je ekonomske nerazvijenosti i siromaštva, socijalne i nacionalne netolerancije, nepostojanja autonomije socijalnih grupa, nepostojanja građanskog društva i slobodnog građanina  (ostvarena  je “demokracija“ bez naroda),  uzrok je klijentelizmu- zavisnost svih socijalnih grupa i pojedinaca od vlasti, uzrok je autoritarnom i dvopartijskom režimu dviju frakcija umjesto pluralizma, uzrok je korumpirane vlasti i njene sprege s financijskim moćnicima, kršenju ljudskih prava, negiranju pravne države i vladavine prava, nestabilnosti “demokratskih“ institucija i medija ( pod utjecajem pa i vlašću političkih i ekonomskih moćnika), uzrok je monopolizaciji vlasti HDZ-a i SDP-a i njihovoj dominaciji nad društvom…itd.

Koliko se vidi značajka vladanja obiju frakcija je nasilje. I jedni i drugi iz prošlosti su unijele i prenijele u hrvatski politički život svu ovu rugobu, bljutavost, bezobzirnost, neodgovornost, gramzljivost i bahatost “vrijednosti“ kojima smo svjedoci svih ovih dvadeset godina.

Eventualna smjena vlasti jednih na račun drugih stoga neće donijeti nikakve promjene, ni slobodu ni demokraciju. Donijet će jednaki totalitarizam kakav već imamo, jer nitko od njih ne govori o promjeni političkog sustava i društvenog uređenja.

Jednima i drugima cilj je time i dalje isti, a on je da politička vlast i dalje na sebe monopolizira funkciju političkog arbitra u društvu, čime će i dalje marginalizirati protivnike, te marginalizirati i depolitizirati građane i građansko društvo kao ishodište različitih društvenih interesa.

Sloboda je za njih samo prazna fraza, što dokazuje i ova kampanja uoči izbora. To daje do znanja da ne žele izvršiti bitne promjene koje bi omogućile radikalnu transformaciju totalitarnog režima i konstituiranje RH kao moderne demokratske države u skladu sa shvaćanjima i zrelosti hrvatskog naroda.

Izostanak aktivnosti velikog broja čimbenika hrvatskog društva u zahtjevima hrvatskog naroda, a iskazanim  još prije dvadeset godina, osobito kulturnih i vjersko-moralnih čimbenika, rezultira klonulošću nacije. Klonulošću, jer su Hrvati izgubili uporište. Njihove nade i njihova vjera su poljuljani. No valja im naći novu snagu, valja im se podići iz tog stanja  i vratiti u borbu, jer ako podlegnu neće izbjeći potonuće u dubinu, a sama njihova vjera može na kraju biti osakaćena ( Heb 12, 12-13)