A vlakovi su prolazili i prolazili
napisao: Igor Aračić
Kao po nekakvoj šabloni, započeo mi je još jedan dan, ustaljen i dosadan kao i svi protekli dani. Pješačim, bolje reći vučem, do željezničke stanice jer nemam želje ići na posao koji radim bez volje.
Ali, od nečega se mora živjeti.
Na stanici kao i obično kupim novine i sjedam na klupu čekajući vlak koji opet kasni. Dobro je što nisam nervozan što ću opet zakasniti na posao. Čitam ali kao da i ne čitam već samo pratim očima slova, riječi, naslove a misli su mi negdje daleko.
Iznenada me trgne nečija galama na prodajnom mjestu za vozne karte. Pomislim:- još jedan frustrirani čovjek… i vratim se čitanju novina, ali galama je bila sve jača i jača. Odustajem od čitanja i promatram te scene svađe. Bilo mi je izuzetno zabavno promatrati smiješne kretnje čovjeka galamdžije.
Ali nekome i nije.
Visok čovjek u staroj vojničkoj jakni, bez noge sa štakom u ruci, zamolio je galamdžiju da se smiri i utiša. Naravno, ovaj nije mario za tog bogalja, ta tko je on i nastavio se svađati s prodavačicom karata.
Na opetovanu zamolbu invalida da se utiša i smiri …još razjarenije galamdžija mu je prišao i opsovao dosta grubo. Ovaj se mirno ustao gledajući tog siledžiju koji je želio svađu.
Invalid mirno stoji dok ga ovaj vrijeđa i psuje i govori mu ružne riječi. Nije mi više bilo zanimljivo to promatrati. I pitao sam se kako može na sve to biti miran. Samo šuti i gleda.
Prevario sam se. U jednom trenutku zavuče ruku u džep i izvadi pištolj, povuče zatvarač i prisloni cijev pištolja siledžiji na čelo. Mirnim i hladnim glasom reče mu da ušuti. I ovaj zašuti, stravičnog izraza lica dok su mu hlače među nogama postajale mokre.
Takvi su trenuci poput vječnosti, sve se usporava, slike se urezuju u pamćenje. U tom trenutku sa mnom je ovladala moja humanost prema slabijem i morao sam pomoći tom galamdžiji, iako nije zavrijedio zbog svog ponašanja i grubih riječi.
Morao sam učiniti nešto jer poznavao sam invalida.
Bio je to heroj rata. Pošten čovjek, vođa, prijatelj. Stao sam licem okrenut prema invalidu i rekao:
–Marko, nemoj, nije vrijedan!
On ga je i dalje gledao staklenim pogledom kao da ne vidi čovjeka, već običnu metu, cilj za vježbanje.
-A zašto ne?
–On ne zna …rekoh. Šutnja.
–Da, ne zna.
Spusti pištolj i vrati ga u džep.
–Dođi, popit ćemo kavu!
Može …i krene prema vratima bifea.
A onaj galamdžija mi priđe i reče uznemirenim i drhtavim glasom:
-Hvala!
Htio sam osuti pravu paljbu psovki ali se uzdržah. Ta on je samo jadnik koji ne zna. Grubo sam ga pogledao i rekao:
–Gubite se odavde!
Krenuo sam prema bifeu i vidio kako moj vlak ulazi u stanicu. Marko me čekao i ja više nisam mario za taj vlak, svoj posao. Moj prijatelj je u nevolji. Posao neće pobjeći, životna rutina uvijek će biti ovdje. Ali moj prijatelj koji nosi pištolj u džepu …možda neće.
Poznat mi je taj stakleni pogled, mirnoća, malo riječi. Kriza. Svi mi proživljavamo svakoga dana nekakve krize, stresove i tanka je linija između…
Ušli smo u bife i sjeli za najudaljeniji stol. Šutimo. Dolazi konobar i naručujem za svakog kavu i konjak. Marko reče da ne pije alkohol i meni je bilo drago zbog toga. Opet šutimo i čekamo dok je konobar donio kavu.
Tada je počeo govoriti.
–Drago mi je što si bio ovdje da me zaustaviš da ne ubijem tog idiota. Dobro si rekao kako on ne zna. Što on zna o vremenu kad je neizvjesnost bila naša i moja sudbina. O vremenu kad nitko od nas nije žalio sebe i svoj život za drugoga. Mi smo se budili s manjim brojem nas a išli spavati s još manjim brojem nas. A u praskozorja slušajući otkucaje naših srca, pitali se koliko nam još ostaje trenutaka.
Naša nagrada nije za ovaj život i išli smo dalje , jedan za drugim prema ognjenim daljinama našim sudbinama i prolivenoj krvi. A onaj koji ne osjeti ushit uzbuđenja kad opališ svoj prvi metak i baciš prvu bombu, on ne zna. Nije upoznao niti užasavajući strah u venama kad čuješ tupi vrući zvuk istog takvog metka ili gelera koji ti proleti pokraj glave.
On ne zna za osjećaj bijesa, mržnje i ogromne tuge kad vidiš jednog od svojih kako nestaje raznesen u oblaku dima, plamena, kamenja i zemlje. Kad osjetiš smrad spaljenog mesa i krvi svog prijatelja. On ne zna kolika je to tuga kad želiš zaspati, zaspati i zaboraviti..a slike stalno dolaze i dolaze. Kad sretneš prijatelja koji ne razumije i pita te čemu sve to. I ti ostaneš bez riječi jer slike se stalno vraćaju.
Kako zaboraviti djevojku koja ti daje čašu mlijeka a već u slijedećem trenutku umire pogođena metkom tebi namijenjenim. Kako zaboraviti starca koji želi s tobom u borbu a vidiš kako klecaju njegove staračke noge i drhte ruke. Nema on straha samo previše godina. Netko tko to ne osjeti, ne može razumjeti zašto idemo dalje i dalje.
Zašto smo zaljubljeni u plamene horizonte? Zašto smo vojnici na strani dobra? U trenucima očaja, tuge i bola, kad ne želiš takav kaos apokalipse, tražiš utjehu osobe koju voliš, osobe koja te razumije, osobe koja zna. Tražiš prijatelja….
I tako smo još dugo razgovarali …i sjećali se …i razgovarali a vlakovi su prolazili i prolazili. I za sva vremena mi ćemo i dalje razgovarati i razgovarati i sjećati se…
A ti? Što ćeš ti? Ti koji ne razumiješ.