Božica Jelušić
U ljubičastom jutru dah ciklama;
Čipkom od snijega gnijezdo opšiveno.
Ne dođe nikad jedna tuga sama,
Utrnut plamen, cvijeće zaleđeno.
Ko grah u situ prebrani su dani.
Na vulkanskom se tlu pomiče kuća.
I sve je negdje ostalo po strani:
Godine slave, dani potonuća.
Za uspomenski život zar smo zreli?
Za ledenšumu gdje sjeverac svira?
Je li to ono, što smo uvijek htjeli:
Sveta samoća, šuštanje papira?
Još tražim mjeru sklada i slobode,
Dok spis o gnjevu i rasulu čitam.
Kroz planetarij sjene kolo vode,
Prašumski bubanj udara im ritam.
Samo da spasit mogu udivljenje,
Uliti nadu, poraženom prići.
U riječi da je naći iskupljenje,
Posve bi lako bilo mi otići…
Već sanjam one duge višestruke,
Sprud zlatnozrni i skok nezakočen.
K obali drugoj vedro pružam ruke,
Na pozdrav Suncu, u cjelov pretočen.
22. 12. 2012.