Pisma iz Belgije
piše: Marijana Šundov
Bruxelles, 26.siječnja 2014./Prošli tjedan izmjenjivali su se nad Briselom sunce i kiša. Sunce kao sunce valjda svugdje isto, ali kiša…Čini mi se kao da kiša u Belgiji nije poput one u našim krajevima. Točnije napisano, nije uvijek. I ovo nije samo moj doživljaj.
– Ma kakva je ovo kiša! – kaže mi prijateljica dok čekamo tramvaj.
– Kapi ne osjetiš, pomisliš kako niti kišobran treba, ali nakon 20 minuta šetnje mokar si kompletno – odgovaram ja, takva je to kiša.
Doista najčešće nema tu onih naših bijelih ili tamnih oblaka. Nema tu ni munja ni sjevanja, niti dramatičnog spremanja oluje. Probudiš se i nebo je sivo, oblačno…cijelo nebo kao veliki tamnosivi oblak iz kojeg sipi nešto sitno, nisu to kapi nego male vodene čestice – rosulja. Polako uporno prekrivaju sve i samo ih lagano osjetiš na obrazu ili dlanu. Nema tu onog pljuska koji te iznenadi u Dalmaciji pa uz prasak groma i svjetlost munja preobrazi u vodeni svijet obalu.
Nema tu ni onih mirnih dugih kiša kao u Zagrebu kada kapi plešu i prave male vodoskoke u baricama na cesti, pa se poželiš sklupčati uz knjigu ispod deke i cijeli dan ne raditi ništa. Ovdje već danima ta rosulja tiha, uporna okom nevidljiva, a prisutna.
Takvi dani u Briselu najbolji su za posjete muzeju, galeriji ili prijateljicama.
I tako …posjetim s prijateljicama Muzej Victora Horte po mnogo čemu jedinstven u svijetu. Victor Horta bio je belgijski arhitekt jedan od tvoraca novog stila u arhitekturi, a čak četiri njegove građevine u Briselu su u UNESCO-voj listi svjetske baštine.
U svakom gradu volim promatrati zgrade jer držim kako je naš svakodnevni život u velikoj mjeri uslovljen upravo arhitekturom. Naši gradovi svaki za sebe svijet su sa puno slojeva, a svaki sloj priča svoju priču. Svaki sloj odražava duh vremena. Često se iskapanje starih građevina pretvori u potragu za korjenima, korjenima za koje mislimo kako nam govore o nama samima.
Po izgledu gradskih ulica i kuća može se puno toga zaključiti i o klimi i o stanovnicima. Samo treba promatrati.
Tako su u Dalmaciji skučenost prostora i vrućina uvjetovali gradnju simpatičnih, uskih ulica u žargonu znanih kao kalete. A, ovdje u Briselu, kuće su građene u nizovima, nema prostora između njih, jedna se nastavlja na drugu, izgledaju sve iste. Građene su od crvene opeke, često prebojane u bijelo. Tako se štedi na prostoru, ali i na grijanju.
S jedne strane je obično ulaz u kuću i glavna ulica, a sa druge strane kuće su unutarnja dvorišta, oaze zelenila. Tako kuće imaju obično dvoja vrata i rastu u visinu jer je širina i dužina određena susjednim građevinama.
Victor Horta živio je i stvarao u drugoj polovici 19. stoljeća i prvih tridesetak godina 20. stoljeća. Ovo moderno doba je vrijeme industrijalizacije, širenja gradova, vrijeme novih izuma na svim područjima ljudskog stvaralaštva pa tako i novih građevinskih materijala poput lijevanog željeza, kasnije i čelika, betona i stakla.
Naravno mijenja se lice gradova, mijenjaju se građevine, one rastu u visinu i širinu.
Međutim ovo vrijeme donosi i svojevrsnu čežnju za prošlošću. Pod utjecajem probuđenih nacionalnih pokreta u 19. stoljeću ljudi u potrazi za indentitetom okreću se povijesti.
I evo kao i puno puta do sada paradoksa kod čovjeka, paradoksa u ljudskom društvu. Ljudski stvaralački genij otkriva prirodne zakone, podređuje prirodu, stvara nešto novo, a čovjek o samom sebi malo zna. Tko smo i što smo? I onda u potragu za sobom kroz povijest.
I tako kopiraju se izričaji ranijih epoha – romanike, gotike, baroka, renesanse. Niču velike građevine prilagođene potrebama rastućih gradova ali sa neodgovarajućim i nefunkcionalnim ukrasima minulih epoha.
Izbor određenog povijesnog stila ima često simbolično značenje za naručitelja. Nove nacionalne elite kopaju za korjenima idealizirajući prošlost. Kao da ikada možemo negdje stići samo kopajući po prošlosti, a ne pitajući se o onome što smo sada. Kao da samo prošlost ima vrijednost, a sadašnjost ne nudi odgovore. Koje gubljenje vremena i bogatstva. Uglavnom taj, za mene, čudni stil u arhitekturi i umjetnosti nam je danas poznat kao historicizam.
Victor Horta ne želi stvarati građevine prošlosti. On želi projektirati za modernog čovjeka. On želi stvarati u vremenu u kojem je, u gradu u kojem je. Ne želi kopirati minule epohe radije će kopirati prirodu. Uklopit će svoju građevinu u prostor, iskoristiti svjetlo, spojit će željezo sa fasadom zgrade u skladnom obliku. Horta postaje jedan od pionira novog stila poznatog kao nova umjetnost odnosno „ art nouveau“ ili „moderna“. U Hrvatskoj ovaj stil zovemo secesija.
Muzej kojeg sam posjetila je bivša kuća ovog velikog arhitekta u koju je ukomponirao svo svoje znanje, ljubav i želje. Kuća ili stan gotovo uvijek odražava vlasnika, pa tako i ova sagrađena između 1898. I 1901.godine. Kuća je to stara preko 100 godina, a još uvijek moderna. Kako nije bilo struje Horta je projektirao sustav svjetiljki na gas u svim prostorijama. Kuća je to koja ima centralno grijanje, toalet i kupatilo. Sve je u kući na svome mjestu i sa svojom funkcijom. Nema neiskorištenih prostora ni dekoracija, ali motivi cvijeta i leptira na stubištu, kvakama, prozorima i ogradi pa i namještaju koji je Horta dizajnirao svemu daju sklad i ljepotu. Ljepotu koja nije nalik ničem drugom nego samoj sebi. Zato Victor Horta ima posebno mjesto u svijetu arhitekture, a njegove građevine u svijetu svjetske baštine.
Pomislim kako uvijek kada se čovjek vrati sam sebi i sadašnjem trenutku, vremenu u kojem zapravo živi ljudski genij stvori nešto novo, nešto trajno, nešto za divljenje.
Prošlost ne određuje budućnost.
Sretni su oni ljudi i oni narodi koji poštuju prošlost, ali je ne idealiziraju.
Sretni su oni ljudi koji žive u sadašnjosti … poštuju svaki trenutak života… prepoznaju znakove vremena …i znaju kako smo ovdje samo na proputovanju do vječnosti.