SPLITE, BRANI SVOJU ČAST

USTANI I ZAŠTITI BOJANIĆA! Ili smo postali stoka sitnog zuba

piše: Dražen Radman
Javljam Vam se s nadom da ćete objaviti ovaj tekst i da ova iznimna životna priča neće ostati na margini zanimanja javnosti s obzirom da se radi o jednom od rijetkih primjera kada se pojedinac suprostavi kriminalnom miljeu i pritom, dakako, ne zna što mu donosi noć ili sutrašnje jutro.

Dakle, u prosincu prošle godine je u dnevnim novinama objavljeno kako je Augustin Elias Jijen Sanchez iliti Tin Bojanić, dobio više prijetnji (paljenjem kavane i smrću) ukoliko ne bude plaćao ‘reket’.

Bojanić je, naime, državljanin i Argentine i Hrvatske koji se nedavno doselio u Split i koji je protekle jeseni u gradskoj jezgri (Getu) otvorio kavanu, točnije library bar Marcus Marulianus. Prijetnje su mu, prema njegovom svjedočenju, upućene vrlo ozbiljno.

No, Bojanić se nije dao zastrašiti pa je čvrsto odbio pristati na iznudu. Slučaj je odmah prijavio policiji, upoznao potom novinare, a time i širu javnost.

Nepuna dva mjeseca kasnije, tj. prije nekoliko dana, iste prijetnje su se ponovile kada su u kavanu još jednom ušetala dvojica (drugih) muškaraca te mu dali do znanja što traže od njega. Pri izlasku su mu šutke, pokretom prsta preko vrata, sasvim jasno i nedvosmisleno poručili što ga čeka ako ne pristane plaćati ‘zaštitu’ (kao što to čini većina drugih vlasnika kafića i sl.).

Ipak, prema Bojanićevom iskazu, dade se zaključiti kako i on misli sasvim ozbiljno, tj. kako nipošto nema namjeru plaćati reket bilo komu.

Građansku hrabrost koju Tin Bojanić uporno iskazuje, vrijedi svakako istaknuti kao izniman i uzoran primjer kojeg bi i mnogi drugi trebali slijediti u istim ili sličnim situacijama. O ovome trebamo razgovarati jedni s drugima, propitivati se i, eventualno, donositi vrijedne odluke.

Ovako nešto trebamo djeci pričati ne samo kod kuće, nego i u školama, i to kao primjer vrijedan divljenja. Kao primjer dostojanstvenog stava i borbe protiv nepravde. Kao primjer kojeg bi trebalo nasljedovati ako želimo ići prema boljoj budućnosti, a ne da još desetljećima živimo u strahu od onih koji harače gdje god i koga god stignu.

Bez sumnje, mnogi drže da je Bojanićev potez nepotrebno junačenje, odnosno čisti primjer gluposti i ludosti. Misle da mu je bolje držati jezik za zubima i platiti koliko ‘ljudi’ traže ako želi sačuvati svoj život.

Ali, ako svi budemo tako razmišljali i ‘držali jezik za zubima’, tko će onda sačuvati svoju ljudskost? Tko će ostati da sačuva obraz grada u kojem živimo? Uvijek tamo neki drugi, a nikada mi sami? Jer grad nisu samo građevine i ono što se vidi, zar ne?

Zar pristanak da zlo nad nama (i u nama) vlada nije ujedno i naš poraz kao ljudskih bića? Uostalom, što kad bismo i sve što želimo dobili i sve sačuvali, a izgubili svoju dušu?

Napokon, jesu li nas upravo strahovi (goleme većine) na svim razinama i u svim porama društva upravo i doveli do ovakvog stanja u kojem se već dugo nalazimo, tj. gubimo?

Je li nas kukavičluk, svakog ponaosob, toliko obuzeo da niti ne vidimo kako u naslijeđe svojoj djeci ostavljamo životni prostor bez ideala za koje bi uistinu vrijedilo živjeti pa i umrijeti? Jer kakav je to životni prostor u kojem svatko gleda sačuvati svoju (lažnu) sigurnost i površnu pobožnost? Kakav je to ‘prostor’ u kojem čovjek vegetira, a u kojem nije ni siguran ni istinski slobodan ni istinski sretan?

Naime, ako se svi budemo sklanjali u svoje mišje rupe u vremenu kad bi trebalo izaći iz njih, tada neće biti nikog tko bi se suprostavio plimi sve većeg zla koje nadire bez ikakvih skrupula. Ostat ćemo samo mizerni i bešćutni ljudi koji su sami odlučili takvima biti.

A spomenuta plima zla, prije ili kasnije, stigne do svačije mišje rupe. No, kad voda dođe sasvim do grla, može biti prekasno za sve. Ovaj maleni i kratki život nam, eto, može proći a da nismo niti provirili iz svoje rupe, a kamoli se vinuli prema plemenitim visinama i ljepotama za koje nas je Bog stvorio. A sve se čini da smo i došli tu gdje jesmo jer smo zaboravili na Onoga koji životu daje pravi smisao.

Zato, Splite, ti koji u dubini znaš da ovog čovjeka ne smiješ ostavit samog, ustani i ne daj ga! Nemoj čekati da mu se što dogodi pa da tek onda… Zaštiti ga. Bez obzira tko si: radiš li u policiji, u poglavarstvu ili na fakultetu; bez obzira je li studiraš ili si nezaposlen; bez obzira jesi li umirovljenik ili umirovljeni branitelj…

I još nešto, dakako da se ovdje ne radi samo o Bojaniću. Radi se, naravno, i o tebi. O tome tko si, uistinu, ti. Zato, neka se unutar tebe, unutar tvoga srca probudi želja za životom koji nije ni sebičan ni ustrašen, nego ima težnju za plemenitim visinama. Za svrhom koju valja otkriti i zbog koje, ipak, ima smisla živjeti.

Vama, gospodine Bojaniću, hvala. Budite i dalje hrabri i ustrajte. Hvala Vam za Vaš stav koji spada pod, rekao bih, najznačajnije događaje u našem gradu. Ovime ste mu zbilja uljepšali boju. Vaš stav je, čak bih rekao, jedan u nizu znakova odozgor.

Za one koji iščitavaju… Vjerujem da će Vaš primjer, barem u nekima od nas, potaknuti ono najbolje i da ćemo smoći učiniti pravu stvar. Kako god sutra bilo, znajte da Vaš istup nije niti lud niti uzaludan. Naprotiv, normalan je da normalniji ne može biti.

Split, 30. siječnja 2013.