KAKO SE MATOŠ VRATIO U PARIZ

Kožarićev Matoš na klupi od subote u Issy-les-Moulineaux-u

piše: Aleksandra Brnetić
–Ako hoćete da vam Zagreb ne švapčari, da vam djeca ne postanu nehajni kulturni divljaci, da zavole ukus i uglađenost, da zavole domovinu, ljepotu i slobodu, učite ih francuski!

To je prije punih stotinjak godina Zagrepčanima preporučio njihov sugrađanih Antun Gustav Matoš kao lijek protiv tadašnje austrougarske germanizacije.

AGM je već tada bio istaknuti pisac koji je svojom umjetničkom snagom uspio hrvatsku književnost lišiti provincijalizma i prožeti je tadašnjim europskim strujanjima. Oslonac mu je bila francuska književna kultura u čijoj je prijestolnici živio punih pet godina kao vojni bjegunac.

U Pariz je stigao 6. kolovoza 1899. i zna se da je već prvoga dana „započeo entuzijastično osvajanje velegrada“. Ovog intelektualca naglašene hrvatske nacionalne svijesti fascinirala je francuska metropola jer je za njega to bio „najkulturniji“, „najduhovitiji“ i „najnonšalantniji“ grad, ali i čista suprotnost „maloj i kukavnoj, siromašnoj i servilnoj, antikulturnoj i skučenoj našoj domovini…“.

Matoševa opčaranost Parizom očituje se u 26 izvještaja sa Svjetske gospodarske izložbe koje je kao novinar bosanskog paviljona pisao za zagrebačko Hrvatsko pravo od proljeća do jeseni 1900.

Ti novinski feljtoni prepuni su umjetničkih, političkih i gospodarskih analiza. Matoš piše o glazbi, književnosti, likovnoj umjetnosti, a posebnu pozornost posvjećuje slikarima koji su stvarali masovnu umjetnost – plakate i karikaturu. Crvena nit tih njegovih Dojmova s pariške izložbe i Pisama iz Pariza domoljubno je kukanje zbog loše zastupljenosti Hrvatske.

Ujedno ne propušta nijednu priliku da bi čitatelje upoznao s drugim civilizacijama i rasama, novim idejnim strujama, društvenim i gospodarski pojavama. Za Matošem će nakon toga krenuti, naravno ne samo u Pariz, i cijeli naraštaj mladih hrvatskih pisaca.

Tom Matošu će u ovu subotu, 8. veljače, u 11 sati, u parku Roseraie u Issy-les-Molineaux-u, bit otkriven spomenik Matoš na klupi Ivana Kožarića, također francuskog đaka. Odigrat će se to uza sve prave počasti, uz nazočnost zastupnika u francuskom parlamentu i gradonačelnika André Santinia, zamjenika gradonačelnika za kulturu Alain Lévya, hrvatskog veleposlanika dr. Ive Goldsteina i hrvatske ministricu kulture prof. dr. Andree Zlatar-Violić.

Otkrit će se odljev onog Matoša koji od 1972. nonšalantno sjedi na jednoj klupi na Strassmayerovom šetalištu i s Gornjega grada promatra svoj Štreberovac, kako je ovaj veliki politički oporbenjak i polemički pravdaš posprdno zvao svoj omiljeni grad i njegovu zemljicu Štreberiju.

No zašto spomenik u omanjen francuskom gradiću smještenom šest i pol kilometara jugozapadno od središta Pariza, ma koliko se on ubraja u tzv. Veliki Paris, ako znamo da je Matoš živio u samom srcu, u 6. arondismanu (četvrti), nadomak Francuskoj akademiji, Luksemburškom parku, crkvi Notre-Dame des Champs?

Oveća je to priča, a sastoji se iz dva nevezana, ali i nepovezana čina. Prvi čin je kratak, traje nešto više od godinu dana, od siječnja 1979. do ožujka 1980., a drugi, od 1999. do danas. I oba su nalik klasičnom hrvatskom političkom košmaru.

Prvi čin počinje osnivanjem udruge Amitié France – Croatie (Prijateljstvo Francuska – Hrvatska). Osim izdavačke djelatnosti, organizacije izložbi i koncerata, osnivači su, jedna Hrvatica, Marija Tomulić, koja je u Francuskoj od 1966., i troje Francuza, Jacqueline Bessuand, Guy Lopez, te član Francuskog pokreta otpora Jeanne Prigent, jednu od važnijih aktivnosti smatrali postavljanje spomenika velikom prijateljstvu između Matoša i grafičara i karikaturiste André Rouveyre-a.

Rouveyre bio veliki Matošev prijatelj. Ne samo što ga je uveo u jedan krug uglednih knjižara oko kojih se okupljala pariška umjetnička i intelektualna krema nego mu je u nevolji bio i pouzdanim osloncem. Spasavao ga je od gladi i plaćao mu stanarinu u siromaškom hotelu Cronstadt, koji se nalazio uz Seinu.

Hotela Cronstadt već odavno nema. To mjesto danas krasi mali park u koji je udruga Amitié France – Croatie htjela postaviti spomen ploču. Kad su uz pomoć jednog arhitektonskog ureda izradili idejni plan, napravili plan izgradnje i skicu spomen ploče, od grada su 18. lipnja 1979. zatražili dozvolu.

Nakon mnogobrojnih pregovora i izlazaka raznoraznih komisija na teren, 5. veljače 1980. Gradska uprava za urbanizam javlja da se „g. gradonačelnik Pariza“ slaže s osnovnom idejom, ali da predloženo mjesto ne odgovara jer je preusko budući da se tamo već nalazi jedna fontana.“

Mole da se predloži neko drugo mjesto. I potražili su, u privatnim kućama u kojima je Matoš stanovao. Većina vlasnika nije bila zainteresirana. Jednom su im čak bili rekli da je Matoš ustaša i da ne žele ploču s njegovim imenom na svojoj kući. Na kraju su odustali od spomen ploče na kojoj je trebalo biti zapisano (donosimo hrvatski prijevod):

-Na ovome se mjestu nalazio hotel Cronstadt od kojega nema više nikakva traga osim onog rijetkog i predivnog – prijateljstva koje je vezivalo hrvatskog pjesnika A.G. Matoša (1873. – 1914), izbjeglog u ovu zemlju utočišta, u Francusku, i slikara i pisca André Rouveyre-a (1879.- 1962), koji su u njemu stanovali i radili na slavu svojih domovina i Pariza, glavnog grada Svijeta.

L’ Amitié France – Croatie, 1979.

Drugi čin počinje dvadeset godina kasnije s Alliance française u Zagrebu. Ova zagrebačka ispostava te tradicionalne kulturne institucije kojoj je cilj širenje francuskog jezika u inozemstvu, dolazi na ideju da za svoj simbol uzme Kožarićevog Matoša.

Bez pitanja!?

Kipar im je na to poručio da bi bilo bolje da se potrude Matoša vratiti u Francusku. I zaista, Alliance française piše pismo gradonačelniku Pariza, a Udrugu bivših studenata hrvatskih sveučilišta – AMCA-Paris i njenog predsjednika arhitektu Damira Perinića moli za organizacijsku i administrativnu pomoć.

I AMCA-Paris i Kožarić žele spomenik vidjeti na mjestu nekadašnjeg hotela, ali sad stvarno više nema mjesta. U međuvremenu je u parku uz fontanu postavljeno još pet skulptura i dvije umjetnički izrađene klupe.

Amacovci predlažu 16 drugih lokacija u Latinskoj četvrti – uz Seinu, na obalu Seine, na trgovima. Sve se odbija. Komisija za spomenike grada Pariza odbija i poziciju na padini Chaillot, tamo gdje su dva parka Trocadéro – s pogledom na Eiffelov toranj. Uzalud je bila i prethodna privola gradonačelnika tog arondismana koji je bio naklonjen Hrvatskoj.

Rješenje se počelo nazirati kad se uz pomoć člana Komisije, arhitekta André Hoffmana, koji je litvanskog podrijetla, dogovorilo da se spomenik postavi u Vrtu pjesnika nasuprot spomeniku Victoru Hugou.

Jardin des Poètes, u kojem je ruski nacionalni pjesnik Puškin čiji je spomenik Moskva poklonila Parizu, nalazi se na periferiji 16. arondismana. Potporu su dobili od predsjednika Mesića, a tadašnji ministar kulture Biškupić odlučuje financirati odljev.

Za Kožarićevog Matoša u Vrtu pjesnika zalaže se i francuski parlamentarni zastupnik Patrick Bloche, predsjednik Parlamentarne grupe Francusko-hrvatskog prijateljstva, francuski veleposlanik u Hrvatskoj, direktor Francuskog instituta u Zagrebu.

Perinić i njegovi pišu pismo Jacquesu Chiracu pa onda i gradonačelniku Bertrandu Delanoë-u kojemu u službeni posjet dolazi njegov zagrebački kolega Milan Bandić. Uoči sastanka Bandića se dobro instruira kako da svog kolegu pridobije za Matoša na klupi.

Zaboravivši se (?) Bandić traži da Pariz imenuje jednu ulicu po Matošu. No, preimenovanje ulica u Francuskoj zakonski je zabranjeno pa Delanoë glatko odbija.

Sad tek počinju problemi. Od toga da jedan član na jednom sastanku Komisije za spomenike traži da se odbaci hrvatski projekt budući da Kožarić radi na novom Matošu, što je bila čista izmišljotina, pa do toga da taj isti član već na sljedećoj sjednici izjavljuje da se ne može postaviti spomenik osobi koja se u Francuskoj družila s ekstremnom desnicom pri tome aludirajući na Matoševe veze s nacionalno ali antihabsburški naklonjenim francuskim književnicima, a pogotovu na Matoševo intenzivno dopisivanje s književnikom i novinarom Mauriceom Barrèsom.

Objedama time nema kraja. Na sljedećoj sjednici taj isti član izjavljuje da se ne može dopustiti da u Parizu postoji spomenik jednom kriptonacisti. Amacovci opet pišu protestna pisma, lobiraju u naklonjenih francuskih intelektualaca i političara te traže da se iz komisije isključi osoba koja krivo interpretira povijest. Komisija ne budi lijena nakon toga zaključuje da Kožarićev Matoš ne odgovara estetskim mjerilima grada Pariza (sic!).

Kad je Pariz definitivno izgurao Matoša, Perinić se obratio gradonačelniku Issy-les-Moulineaux-a. André Santini se čudio i nije mogao povjerovati da je Pariz odbio takav fenomenalni umjetnički rad.

Pregovori sa Santiniem nisu dugo trajali. Dogovorilo se da će Matoš sjediti u drvoredu kestenova pred ulazom u kapelicu Sv. Spasitelja u kojoj se redovito održavaju koncerti, izložbe i priredbe, a drvored i kapelica okruženi su vrtom s više od 70 različitih vrsta ruža.

Ako ste već pomislili da je priča time gotova, prevarili ste se. Na scenu stupa carina koja traži svoje. Hvala budi Bogu da je Hrvatska na ulazu u Europsku uniju pa ćemo riješiti i taj problem, tvrde u Francuskom veleposlanstvu u Zagrebu.

Na prijevode se trebalo čekati ni više ni manje dvije godine. U Pariz u međuvremenu dolazi novi hrvatski veleposlanik. Ivo Goldstein na sastanku s AMCA-om obećava perfektnu kulturnu suradnju.

Niti mjesec dana nakon toga veleposlanik u svojoj prepisci s Issy-les-Moulineuax-om AMCA-u više ne spominje. On je taj koji će sam sve srediti. I Ivo Goldstein tako je to sredio da je prihvatio jedno drugo mjesto za spomenik.

Inicijator projekta AMCA-Paris odbija premještanje spomenika s obrazloženjem da se međunarodni ugovori ne mogu jednostrano kršiti. Sve je bliže ulazak Hrvatske u Europsku uniju pa time i datum inauguracije koju treba predvoditi hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Hrvatski veleposlanik vrši pritisak na Perinića. I donator kipar Ivan Kožarić odbija premještanje spomenika.

Hrvatska je ušla u Europsku uniju bez Matoša u Parizu, a diskusije su trajale sve do prošlog prosinca kada je Filip Kožarić, nećak kipara, došao u Issy na razgledavanje nove lokacije te ustanovio da ne odgovara filozofiji djela. Tada Ivan Kožarić odlučuje da će odustati od donacije ukoliko se spomenik ne vrati na dogovoreno mjesto.

Kožarić nije morao odustati, a ambasador Goldstein više nije morao u potragu za novim kompromisom nego će u subotu zajedno s ostalim velikodostojanstvenicima i uzvanicima zasigurno uživati u koncertu francuske solistice na violončelu, Matoševom omiljenom glazbalu, i u dvojezičnom recitalu Matoševe poezije.

S francuskim Matošem na klupi dobivamo i dvojezično izdanje Matoševe poezije Tajanstvena ruža koje financira grad Issy-les-Moulineaux. Pjesme je izabrao i preveo Jugoslav Gospodnetić, a predgovor je napisala Nives Opačić, velika promicatelja hrvatskoga jezika i kulture u Hrvatskoj.

Za kraj ovog napisa evo nam i samog Matoša. Preuzimam ga iz Tajanstvene ruže:

Basna

Sva se perad skupila na prelo:
Susjed lisac trijebi naciju!
Zaključi se poslati mu smjelo
– Kao uvijek – deputaciju.

Zastupnici ostaviše selo,
Sastaviše delegaciju,
Državniku stigoše na sijelo,
Predaše mu deklaraciju.

Majstor – kao uvijek – družinu
Zakolje i spremi užinu
Sve bez zbora i dogovora,

Dok je Sabor konstatirao,
Da se komšija blamirao
Kršeć jasni smisò ugovora.

Hrvatska prosvjeta, Zagreb, 1914.