Neću kriti to kako je bilo ludo i nezaboravno.
Tekst: Marko Sladić, Črčkarije
Netko u prašumi, netko na drugoj strani planete, netko na Mjesecu. A ja?! Ja sam svoju avanturu života doživio, prije nekoliko godina, u srcu Zagorja, točnije Krapini, kamo sam se zaputio ne znajući tko i što me tamo čeka. Bio je to pravi pravcati spoj na slijepo.
Na put za Samobor, krenuo sam sa svojom ekipom u večernjim satima, dan prije stare godine. Odsjeli smo u jednom samoborskom hostelu u kojemu smo, tada, bili jedini gosti.
Kada smo, nas desetorica divljaka, iskrcali svoje stvari i zauzeli najbolje krevete, zaputili smo se u noćni život nepoznatog grada. Najvažnije nam je bilo, čim prije, saznati gdje se skupljaju najbolji komadi.
Noć je bila burna, razuzdana i uzbudljiva, baš onako kako smo ju i sami zamislili, a ni drugi cijeli dan nije bilo nimalo dosadan. Ja sam odlučio, nakratko promijeniti životni stil prazničnih dana te sam se zaputio na zagorske brege.
Vjerujem kako sada očekujete pravu ljubavnu priču s detaljima o spoju na slijepo s prekrasnom zagorskom pucom koju sam upoznao preko interneta 🙂
Ne! Neće to biti priča o ljubavi do kraja života… barem ne ove vrste. Došao sam, zapravo, na spoj s grupom frajera, spremnih na prljavu i žestoku igru. Hmh… i ovo zvuči prilično zbunjujuće…
Uglavnom, dečki su me dočekali s nestrpljenjem, adrenalin nam je svima rastao iz sekunde u sekundu. Mašine su zagromile bregima koji su se polagano počeli tresti. Igre su krenule!
Ja sam zajahao jako dobru mašinu za koju su rekli “ova bu te opako zadovoljila!”.
Tako je i bilo. Ispod mene je tutnjalo 250 hondinih kubika s manualnim mijenjačem brzina, a crna boja QUAD-a u skladu s crnom jaknom i kacigom, od mene je stvorila bijesnog šumskog luđaka.
Svi smo izgledali nabrijano i opako zaneseni velikim kubikažama naših quadova. Najizazovnije od svega, bio je blatni teren po kojem smo driftali, vrtili se u krug, dizali na zadnje kotače pa na bočne, ludirali smo se do iznemoglosti, a nakon “zagrijavanja”, krenuli smo na vožnju.
Vozili smo u koloni, prilično brzo, ali pazili smo jedan na drugoga. Na umu sam stalno imaomogućnost pada i ozljeda, ali to se, srećom, nije dogodilo. Zadesila me samo mala nezgodica kada sam zaglibio u, pola metra, dubokoj kaljuži iz koje se nisam uspio sam izvući.
Nakon akcije spašavanja krenuli smo dalje i to duboko u šumsku unutrašnjost. Tamo smo susreli još jednu ekipu quadera, potpuno jednako, divljački, raspoloženih kao i mi. Dotad nisam imao saznanja o tome koliko je motocross, u ovom dijelu zemlje, razvijen.
Gotovo u svakom dvorištu, može se vidjeti barem jedan cross-motor ili pak quad, a ta silna ljubav prema ovom sportu, već se dugo prenosi na nove generacije. U to sam se uvjerio i sam kada smo završili svoj zvjerski pohod.
Tamošnji klinci, veselo su čekali u podnožju brda sa šmrkovima u svojim ručicama kako bi nas oprali od blata ostaloga što smo pokupili na putu. Nakon toga, opet na moje čuđenje, pohvatali su kombinirke, razne sprejeve protiv hrđe i ostali alat potreban za potpun oporavak metalnih ljubimaca.
Ni ženski udio u svemu nije izostao. One su nam se pridržile s vinom, rakijom i kobasicama. Nazdravili smo novom poznanstvu. Stvarno mi je bilo ugodno u njihovom društvu, ali nisam mogao duže ostati.
U Samoboru me čekala moja ekipa s kojom sam morao pozdraviti staru godinu i zaželjeti dobrodošlicu novoj. Što se u tim trenucima sve događalo, ostat će tajna, ali neću kriti to kako je bilo ludo i nezaboravno.