Što će tu kojekakve knjižnice, arhivi, i drugo!
(Ulomak iz knjige: Djetinjstvo na ruševinama)
Joža Prudeus
Sad,ne hvatajte me za riječ, nisam siguran od čega su prvo, a od čega kasnije oslobodioci oslobodili samostane o kojima pišem, ali da su sve činili temeljito – svaka im čast.
Eto prvo su fratrima promijenili atrese (!).
Brižni skinuše stare table s pročelja s imenima tko zna kakvih sumnjivaca, pa postaviše, lijepe,
glanc nove s imenima koja nešto znače.
U Zagrebu osta Kaptol 9, ali, idem po sjećanju, a tko želi neka provjeri, možda i dandanas koja osta.
Dakle, nove, poratne, samostanske atrese:
u Baču: Maršala Tita 10,
u Čakovcu: Maršala Tita 9,
u Karlovcu: Maršala Tita 7,
u Našicama : Maršala Tita 21,
u Slavonskoj Požegi: Maršala Tita 21.
Zatim, koliko se sjećam, još je bilo nekoliko imena niže, ili više rangiranih, kako tko prosuđuje kao npr:
Žrtava fašizma,
Lole Ribara,
Trg Republike,
Trg 21.travnja,
pa sve do Cara Dušana 4., i Cara Jovana 13.…
Ostaše poneke kao Školska, Potočna, Lička… kao provereno bezopasne, a u dva slučaja (Klanjec i Bjelovar) provuče se Mihanović, a u Kostajnici Trstenjak za koje je možda partijski sekretar mislio da su bili skojevci.
………….
Mada sam dosta toga zaboravio, ipak nisam još tri pakosti od novo-ustrojene vlasti.
Prvo , gdje god su mogli pokraj samostana sagradili bi gradska kupališta tako da fratrima golači dolaziše gotovo pod prozore tobože po odletjelu loptu, ili bi se poneki čak u žbunju presvlačili.
Mislili netko kako ja stari senilac izmišljam i pretjerujem, evo corpus delicti: u Brodu na Savi gdje je tik uz Savu starodrevni samostan, mogli su kupalište, sklepano na drvenoj splavi, usidriti ili kojih stotinjak metara uzvodno ili nizvodno, ali jok – taman ispred samostana.
………..
Ako pak koje drugo mjesto nije imalo vodu za sličnu zlobnu prigodu, onda bijednostavno oko samostana bivale otvarane krčme, gostionice, birtije i bircuzi sumnjivih sadržaja.
Tu se smjelo, unatoč svim mogućim zakonima o radnom vremenu, bančiti od jutra do sutra.
Dok bi drugdje u gradu poodavno bili lokoti na lokalima ovdje je muzika treštala, ovdje se pijano drečalo, pocikivalo, ijuškalo, a zašto i ne, onako pijano, mokrilo ( u onadašnjem: pišalo) uz fratarske zidove.
…………
Treće, nadobudni odrasli za zdrav odgoj omladine pretvorili bi zajedno s omladincima i omladinkama, nekoč njegovane parkove oko samostana u sportske terene.
Grmove bi posjekli, travu ugazili, golštange zašvajsali, po mogućnos titako da svaka nekontrolirano udarena lopta tresne gvardijanu ili sakristanu uprozor.
Tuje bilo svega i svašta, tu se svađalo, urlalo od cik zore sve dok se vidjelo. Bogu hvala u ona vremena nije se drogiralo, ali uopće nije bilo bitno je li netko za nešto talentiran, važno je bilo da je istreniran za sočne psovke, e ne bi li fratre izludili.
…………
Primjetila, dobro, narodna vlast kako u većini samostana ima premalo stanara.
To što su ih sami prorijedili tijekom rata i poraća bilo da su ih u ime naroda osudili na smrt i isto izvršili,ili ih iz samostanskih preseliše u lepoglavske, starogradiške i druge slične čelije, to ih nije smetalo, ali su, manjak fratara, a višak prostora riješili za čas.
Računica im bijaše po prilici ovakva: dosta im je jedna crkva, jedna sakristija, jedna kuhinja, jedan stol s adekvatnim brojem stolaca, jedan krevet ,jedan zahod.
Što će tu kojekakve knjižnice, arhivi, i drugo.
Drugo, veronauka se preselila u škole (što je, zamislite prvih godina oslobođenja bila živa istina), pjevačka se društva rasturila…
Dakle ne treba niti soba za ministrante, vjeroručenike, pjevačke zborove.
I tako prekonoćnim rješenjima moradoše fratri stisnuti se u kutak svojih samostana, a u višak prostora useliše se novi stanari.
………..
Da je po redu i zakonu barem bi se podstanarima nazivali. No tko se ufao u ona vremena svakojaka pitanja postavljati.
Sad, da je riječ samo o ratnim beskućnicima, a takvih je bilo, fratri bi ih po fratarski jamačno udomili, no uselilo se u samostanske hodnike –tobož privremeno– svijeta šarolika, ponajviše čeljadi koja je s Crkvom i vjerom raskrstila zauvijek. Ponajmanje puke sirotinje.
……….
Ovo privremeno trajalo je, koliko meni poznato u nekim samostanima, od mojih pet godina pa sve dok toliko nisu imala već moja djeca.
A da dio useljenih doista nije do vjere držalo, pamti naš ministranski naraštaj po tome da je rijetko kada ujutro mogla biti služena uistinu tzv. tiha misa, jer bi iz par stanova istovremeno ili naizmjenice rano izjutra do daske zatreštao radio s narodnjačkom kuruzom uvezenom s istoka, ili o državnim praznicima borbenim pjesmama.
………….
Fratri šutjeli i trpjeli. Puk, oni stariji slabijega sluha ne čuli, a naše matere i očevi samo se pogledavali, ramenima slijegali. Čuli, prečuli.
Velim, trajalo to ohoho godina.
……….
U jednom samostanu imah školskoga kolegu pa tako često navraćah u stambeno zaposjednuta samostanska krila. Tu sam toliko vidio, toliko mi u sjećanju ostalo, pa opet se bojim da ću moći vjerno pisati, a još više da će čitatelji svemu povjerovati.
………….
Prije svega da bi na kat uselili drevnom su samostanskom zdanju pijucima debele zidove bušili i rušili.
Onako odoka probijajući fratarske ćelije jednu za drugom.
I tako posta rupetina koju priučeni zidari zakrpaše debelim nanosima morta te ugradiše na donjem i gornjem dijelu nešto što bi trebalo biti dovratnici.
Sklepaše od debelih fosni zabijajući u njih pedalj duge čavle čije bi svinute glave utukli čekičima u tvrdu bukovinu.
Uglaviše štokove komadićima cigle i crepića, nabacaše na to gruboga maltera, ukucaše nosače za vrata ili pante na koje nataknuše što milom što silom sjekire vrata donijeta tko zna s koje porušene kuće u gradu.
Nestručno nasađena bez kutnika i vaservage bijahu to vrata za koja je sile trebalo pri otvaranju ili zatvaranju. A cvilila su, mili Bože, bez obzira koliko ih koji nadobudni stanar podmazivao sapunom, strojnim ili jestivim uljem ili mašću.
…………
Između donjih i gornjih ugradiše stube i grbave i hrapave, klimave i škripave.
U tom stubištu, usred dana mrakača nad mrakačama koju bi rastjerao tek sretnik koji bi u mraku napipao iščupani prekidač, te upalio žmirkavu prljavu žarulju obješenu sa stropa na pol metra žice i učvršćene metrima paučine.
……….
Sad, kako je kome trebalo, ili u načelu tko se prije uselio, spajali su novi stanari po dvije, tri fratarske sobice u jednosobne, dvosobne, pa čak i trosobne stanove probijajući zidove između.
Bijahu to stanovi dvaju triju prostorija u nizu u kojima se iz kuhinje ulazilo u jednu, drugu kod nekih i treću sobu ravno kroz dovratnike na kojima se klatilonešto nalik vratima od šperploče, dasaka, ostakljena ili poluostakljena u kojih bi okance bilo zakrpano kartonom s potrgane kutije iz trgovine, starom vrećom ili novinskim papirom.
Gdjegdje su jednostavno na dovratnik prikucali stari pokrivač ili plahtu te dobili viseća, neškripeća vrata.
………..
Da bi lakše stanove krečili, vrlo su se mudrodo mislili te zidarskim čekićem poravnali majstorske vrijedne štukature.
………….
Nisam u sve stanove zalazio, ali sam izvana vidio da su svatko prema svojim potrebama i željama i prozore smanjivali. Od dvokrilnih neki načinili trokrilne, drugi smanjili na jednokrilne, treći jednostavno bivše prozore zazidali, ili daskama ili plehom zatvorili.
…………
Ako ako si je svatko električne instalacije i vodovodne cijevi provlačio, dimnjake provodio, možete misliti.
Dugi bivšefratarski hodnici jedna duga i druga priča.
Čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao.
Ovako. Budući da su ćelije probijene u kuhinje i soburine (ako su dvije u jednu spojene) hodnici su preostali kao jedino moguće rješenje za zajedničke smoćnice, vešeraje, ropotarnice i drvarnice.
Čega sve nije bilo u mračnim hodnicima: kredenaca, stolova, drvenih korita, klimavih stolaca, vreća s proklijalim krumpirima, kaca s usmrđenim kiselim zeljem, boca s ukiseljenim zimnicama, praznih pivskih i inih, drvenih gajbi sa zečevima, kartonskih kutija s pilićima …pa i pravih pravcatih sklepanih na brzinu kokošinjaca.
………
Iznad glava njihalo se u ustajalom, zagušljivom, zasmrđenom, kiselom zraku šareno i nikad bijelo rublje.
Ovdje se umivalo i brijalo, ovdje se rublje iskuhavalo napoj za svinje kuhao; ovdje su se čepurale guske i susjede, teturali umorni i pijani, ovdje se galamilo i kartalo i psovalo.
……….
Od svega pomalo zidovi su nabubrili, vlaga im se uvukla duboko u kosti
Odozdo do svodova, žbuka otpadala, zjapile rupetine.
…………..
Tako, s manjim dopunama, bijaše u većini starih samostana.
I potrajalo to, kako rekoh, godinama i godinama.
Ne čudi stoga što su ovi prostori, kada su napokon vraćeni franjevcima, trebali godine i godine, novaca i novaca za obnovu negdašnje ljepote.
Jasno čude samo djecu i unuke onih koji sve ove nepodopštine učiniše.