PET PAPA ZA PET

Je li to kraj?

Joža Prudeus
Ja sam živi dokaz  bezgranične Božje strpljivosti. Rođen  sredinom prošlog stoljeća, eto proživjeh, tijekom darovanog mi vremena  i s ponosom se spominjem časnih imena poglavara naše Crkve katoličke koji su Petrovom lađom sigurno brodili, kroz sve bure i neverine. Prvo sveto časno ime bijaše Sveti Otac Pijo XII.

Za njega, vjerovali ili ne, prvo sam čuo u školi. Ne baš ovako: Sveti Otac, nego Papa. Dobro ni to nije loše, nego…

Jednostavno, tko bi se sjetio koje to godine bijaše, došla drugarica u razred, i napisala na ploču štampanim slovima rečenicu koju  pamtim sve ove godine, ali te godine, toga mjeseca i dana nisam imao pojma što znači.

Znao sam samo da moramo s ploče prepisati i do sutra napamet naučiti, pa ćemo od škole do trga što glasnije napisano i naučeno izvikivati.

Doslovce je ovako širom crne ploče ispisala bijelom kredom:

„DOLE PELA DOLE RIM, DOLE PAPA SKUPA S NJIM !“

Što sad? Mi klinci nismo imali pojma zašto dolje, tko dolje, tko je Pela, zašto Rim i kakve veze ima sa svim tim Papa.

Ja sam prepisao, ali nisam vikao, samo sam usta otvarao kada nas je učiteljica strogo pogledala i rukom mahala:  jače,  jače!

Naime tako me je otac savjetovao, rekavši da to nije lijepo vikati, ali učiteljice se treba čuvati, pa sam toliko široko usta širio da su mi mogli i krajnici ispasti.

No dobro, o ovom Svetom Ocu tek toliko jer za vrijeme njegovog, recimo tako, mandata mati me rodila i primio sam svetu pričest i potvrdu.

U vrijeme njegovoga nasljednika Ivana XXIII, mislim da sam gimnazijske i brucoške klupe derao.

Za  Pavla VI u Šarengradu se vjenčao i otac dva puta postao.

Ivan Pavao I., na žalost, vrlo je kratko bio Papa pa nisam stigao ništa značajnoga učiniti čak niti lošega mislim.

Ali, zato tijekom četvrt stoljeća slavnoga služenja Crkvi Svetoga Oca Ivana Pavla II uspio sam se s radošću naraditi, mijenjati radna mjesta i mjesta boravka, svoju djecu zaposliti, sa školskom djecom godinama drugovati u školama diljem Lijepe naše kao učitelj (u čast mojih uzor učitelja), u Slavonskom Brodu na Budainci, Brodskom Vinogorju, Sibinju, Loparu, Rabu,Samoboru, Bregani, Noršić Selu…

Također sam, izmjenjivao bogomdane darove četvrt stoljeća s darovitom djecom iz cijele Hrvatske u Novalji u istarskom Novigradu. Uspio sam čak bez radnog mjesta ostati (ne i bez posla zahvaljujući mom nebeskom zaštitniku, Majstoru tesaru) i mirovinu iščekivati, dosta toga napisati.

I tako to.

No, doživio sam radost dvaju najljepših događaja vezanih uz ovoga Svetoga Oca. Dva puta pohodio je, u mom ovozemnom vijeku, Crkvu u Hrvata Papa Ivan Pavao II.

Drugi puta, bijaše to pohod Mariji Bistrici gdje je, po Kristovoj ovlasti, spomenuti Sveti Otac proglasio hrvatskoga  kardinala, mučenika Alojzija Stepinca blaženikom. Susreti su to koji se stoljećima sanjaju, a rijetki ih imaju sreću doživjeti. Stani malo, pa u mojih malo godinica ovaj je Sveti Otac još jednoga sina hrvatskoga roda među svece ubrojio! – svetog Marka Križevčanina.

Je li to kraj?

Kad je ovaj Papa u pitanju toliko je toga dobrog bilo nepredvidivo.

No, za blaženoga Alojzija uistinu mi je drago što sam doživio radost proglašenja jer sam se sjetio veljača i veljača kada sam ministrirao na misama večernjicama ne znajući da su zadušnice za grimiznog velikana.

No, svidjelo se Stvoritelju, pa me poživio da doživim papinsku službu još dvojice velikih papa: Bendikta XVI i  današnjeg  Franje . Eto, njih dvojica „pokvariše“ mi naslov , ali me obradovaše proglašenjem svecima pape mojih nezrelih i zrelih godina.