Sonja Smolec
Potezom jednim ja nacrtah sliku;
moj labud se bijeli ponosno vine,
raširi krila sred bijelog papira
i dostigne u tren plave visine.
*
Oko mu tamno sad nadzire vode,
svu prirodu znanu; to rodni je kraj.
Vraća se uvijek gdje ljubav ga čeka,
i vjerne mu drage, meki zagrljaj.
Zaplovit će oni u istom smjeru,
pod krilom će toplim čuvati svoj rod.
Zanesen, nježno, on ljubit će dragu
sve dok vodama plovi nebeski svod.
© Sonja Smolec, 30.1.2014. Iz zbirke “Korijeni”