Kratka pisma iz domovine
piše: Marija Matijašević
Stružec/ E, kako je to nekada bilo u mom selu Stružec. Svaka kuća je imala, na Moslavačkoj gori, vinograd. Ako ne tamo, onda iznad kuće doma, u selu na brijegu.
Stružec/ E, kako je to nekada bilo u mom selu Stružec. Svaka kuća je imala, na Moslavačkoj gori, vinograd. Ako ne tamo, onda iznad kuće doma, u selu na brijegu.I mi smo imali vinograd u Moslavačkoj gori, prelijepi, mali, osam redova široki, sto metara dugi. Ali bio je to poseban vinograd. U njemu, svakih par trsova drugačije grožđe.
Slušala sam tatu, kako je sa ponosom govorio, o volovini, roza grožđu s malim i velikim bobama, bijelom grožđu s velikim bobama, mirišavom francuzu, sitnom tudomu, seksardi i mnogim drugim vrstama grožđa. Svaki vikend se odlazilo se u vinograd.
A bio je i na lijepom mjestu, svega par sto metara, od glavne ceste Popovače. Drugi vinogradi su bili na gori visoko i kako je to bio blatni put, teško se zaprežnim kolima dolazilo gore. Uska usječena cesta i klanjci, stvarali su uvijek probleme.
Kod nas ne.
Taj vinograd je baka dobila od roditelja, pola vinograda ona, pola brat. Bila je i mala klet, koju su podijelili po pola. I što je bilo najljepše, imali smo i bunar A bunar je imao malo tko. Visiko i teško je bilo za vodu. Kada se trebalo špricati vinograd, nosilo se iz udaljenih bunara, ako im je netko dao vode. Mi smo imali sve.
Mama i tata bi nedeljom, jer su preko tjedna radili, tata u tišljariji u Petrinji, a mama na Ekonomiji, biciklima odlazili u vinograd. Do Popovače je bilo sa biciklom negdje oko sat vremena. Tamo su se duševno odmorili, i sa visine uživali u pogledu na Moslavinu i prelijepu prirodu. Svježi i čisti zrak godio im je. Osim ako nije bio vinograd za kopati. Onda je bilo teško, no kako je bio mali, nije im nitko trebao pomoći, okopali bi ga za par dana.
Tu u vinogradu su bili i sami, pa su se mogli i ispričati.Kući bi donijeli uvijek malo grozdova, velikih, predobrih. Bio je to doživljaj, koji neću nikada zaboraviti. Jer kupiti grožđa se nije moglo.
Kada se vinograd brao, sjećam se da su posuđena kola bila natovarena sa par manjih buradi, i dovežena doma. Slatki mošt je bio toga predvečerja moje i mamino jedino piće, koje smo voljele. No mošt je bio slatki samo par dana, pa smo ga uživale sa posebnim užitkom.
Vina nije bilo mnogo, ali dok je bilo, bilo je. Deda i tata bi ga sami popili, osim što bi nekada baka skuhala vina. Meni i mami je bilo kiselo, jer deda nije dao da se metne puno šećera, jer je bio skup.
I sve je to tako išlo godinama, do jedne subote kad je tata bio sam u vinogradu. Srušio se kod petog trsa i umro. Srce.
Kasnije smo imali manji vinograd povrh kuće, ali samo bijelo grožđe. Mama ga je po povratku iz Njemače održavala sama, dok je mogla. Kasnije, kada je bila stara i nije mogla, posjekla ga je i sada ga više nema.
Žalosno je to, jer vinogradu treba 7 godina, od sadnje do roda, a to je dugo.
Kada odem na brijeg i vidim par zaostalih i podivljalih loza, sjetim se prijašnjih lijepih dana.
Kada prođem preko Popovače, uvijek pogledam mjesto, koje se vidi sa ceste i velim: – Tamo je bio naš vinograd …