Tko je lud, ne budi mu drug
Joža Prudeus
Gdje su te godine!?
Ni te države više nema, kamoli sjećanja.
Najradije bih sada pod pokrivač i preskočio ovu priču jer su mi i oči na pol koplja.
Sat pokazuje točno vrijeme kada bi nas vojnička tata-rata-tata-rata-tata-rata dizala na noge kad bi kojem drugu oficiru palo na pamet da nas obraduje noćnom uzbunom.
Pa kad sam mogao tada skakati odozgo s jednokatnog kreveta te u roku hitno u mraku se obući, opasati, pronaći oružje, ranac i stvoriti se na pisti za postrojavanje, mogu ja sada na kompjutorskom stroju barem malo i o ovome nadrljati.
A da smo u ona olovna vremena doista nadrljali, ogleda se u činjenici što nitko pametan o tome u ta vremena previše nije ni razmišljao, pričao, kamoli na papir stavio.
Ja, eto, s popriličnim vremenskim odmakom to činim.
Tko je lud, ne budi mu drug. Drugi put.
Služio sam vam ja JA (jugoslovensku armiju) pola vojnog roka u Kraljevu (negdašnje Aleksandrovo) pa dokusurio u Kragujevcu. U zatvoru.
Da, u vojnom zatvoru.
Ne budite znatiželjni preko reda, napisat ću i o tome koji redak. Kad je vojska u pitanju mora biti red.
Unaprijed napominjem da ću vraćajući se u te davne dane ubaciti u tekst pokoju riječ prema izvornom ondašnjem Pravilu službe. Stoga molim lektora da to primi na znanje i ravnanje.
Kako i od kuda početi?
Hajde idemo s komandama koje su mi još pet godina nakon odsluženja vojnog roka odjekivale u ušima. Zašto tako dugo? Zato jer su se desetari, četne starešine, razvodnici, vodnici, vodnici prve klase (ma po čemu prvoklasni?), zastavnici, potporučnici, poručnici, kapetani, kapetani prve klase (opet po kojoj logici?), pa majori, potpukovnici i pukovnici toliko derali kada bi zapovijedi izricali da se čulo do na kraj kasarne:
-Miiiiiiirno!
-Naaaaaa desnoooooo ravnajs!
-Pušku k nooooozi!
-Lezi!!!!
-Diž’ se!!
-Atomskaaaaaa s desna (ili s lijeva).
-Strojevim koraaaaaakom!
-Napreeeeeed marš!
Ipak u svakoj je kasarni bio jedan oficir koji se nikada nije derao, nikad tona podizao, dapače, uvijek bi sa svakim razgovarao toplo, otvoreno, gotovo prijateljski.
E, takvih se valjalo čuvati. Bili su to oficiri za bezbednost. Taj je znao o meni više od mene.
Taj je znao…
Sada idemo obići kasarnu (danas, Bogu hvala, vojarnu. )
Pišem, ponavljam, ondašnjim za vojnike obveznim rječnikom pa ma od kuda bili, iz Bitole, iz Kranja, iz Jajca, Splita, Budve, Čakovca ili Čačka…
U kasarnu smo ušli kroz glavnu portu u civilnim odijelima koja smo zamenili za vojna odela ili uniformu.
Prije nego što smo navukli te maslinastozelene gaće-dokoljenke (mislim od pupka nadolje), pa iste boje potkošulju, košulju, kaput i šinjel, kapu i potkapu naguralo se nas dvadesetak pod tri tuša, a potom bi nas stari borci (naziv za srećkoviće koji će uskoro doma) dobrano naprašili diditijem da smo kao tvorovi smrdjeli celu sedmicu (tjedan) dana.
Onda bi nas još priučeni brijači (u civilstvu ili stolari, maleri, zidari…) ošišali do daske, na nulericu tako da nam je uglavnom svima, osim glavatima, titovka (kapa s petokrakom) pala preko ušiju i očiju.
U magacinu (opet moram tumačiti mlađariji: skladištu) preuzeli bismo ‘na revers zimsku i letnju odeću’ i obuću te svu tu hrpetinu, koja je pak zaudarala po tonama upijenog naftalina, zamotali u šatorsko krilo (he, he šator je imao krilo!?) i onda s tim brdom zaduženih (točno tako) krenuli smo put spavaona (hrvatski se iza n piše još: -ica, ali es-em-be rječnik to ne priznaje!).
E, tamo su nas čekali čaršavi (plahte), ćebad (pokrivači) jastuče (točno: jastuk) i prvo što smo morali naučiti (srećom ja sam u svezi s time prošao s odličnim u maminoj školi) bilo je: sve primljeno složiti tako da stane u minijaturni ormarić uz postelju.
Zatim su nam vojnici sa stažom pokazali kako se namešta krevet (uređuje postelja). To bismo učili tako što bismo posmatrali, pa viđeno načinili, a drugovi desetari načinjeno minirali (digli u zrak!), a mi morali ponovno i tako, ovisno o raspoloženju druga desetara, jedno deset puta.
Sjećam se s koliko je Rajko s dva crvena čvarka (oznaka čina za desetara) s užitkom bacao kovanicu od jednog dinara na nategnutu plahtu derući se na nas da novčić mora u vazduh da leti kada je pravilno napeta.
Zatim su nas vodili u trpezariju (blagovaonicu). Tu smo na ulazu morali u plastične kante odložiti (ostaviti) i oprostiti se sa svim što smo ponijeli iz mamine kuhinje. Uh, kako nam je bilo teško rastajati se s pilećim batcima, odrescima u smeđim mrvicama, kolačima…
Tko nije u vlaku uspio popiti crno ili bijelo domaće, i to se moralo u kantu staviti. Rečeno nam je da će se to uništiti, baciti. Na kraju vojnog roka, kada sam ja bio stari borac, uvjerio sam se da nije baš tako. Istina je sasvim logičnija – to su svojski uništavali, tamanili – znači pojeli i popili stare kvrge (isto što i stari borci).
Mi smo bili nitko i ništa, ništice obrijane na nulerice, regruti, remci, gušteri (novi vojaci).
Zašto gušter? E, zato što imamo toliko dana ovdje odslužiti koliko je gušterova repina.
I tako dok su oni iza zatvorenih vrata uživali u đakonijama što su nam naše dobre mame za put spremile, derali su se iz petnih žila pjevajući:
–Stari borac legao na travu, legao na travuuuu,
Četr’ remca stavio pod glavu, stavio pod glavu.
Ma kad sam kod pjesmuljka, nadošao mi jedan koji sam čuo kako arlauču od rakije krumpirače zagrijani regruti iz Dervente koji su vlakom Ćirom preko Savskog mosta stigli na brodski kolodvor. Ne mogu vam otpjevati melodiju ali je čuvena. Dakle pjevaše naši vrli bosanski momci:
–Stoj mašino il’ čakijom u te kuda voziš bosanske regrute?
Obroke smo dobivali po sistemu samousluge (samoposluživanje).
Kako bi koji iz zmijodugog reda došao na red, uzeo bi tacnu (poslužavnik) na nju stavio kašiku (žlicu) i, kako kojom zgodom, i koji drugi od pribora za jelo. Zatim bi mu kuvar (kuhar) šeflom (grabilicom) utočio supu (juhu) u tanjir (tanjur), pa onda dodao pasulj (grah), jednu ili dvije šnite leba (kriške kruha) i…
Neću dalje, već prvi dan bili smo siti svega. Mnogo mi je toga iz tih dana, tjedana i predugih mjeseci ostalo u sjećanju iako se rijetko i nerado toga prisjećam i o tome pričam.
Možda i stoga što su čak i smiješne dogodovštine imale jedan trpki okus zaluđivanja, zatupljivanja, izravnog i neizravnog vrijeđanja i omalovažavanja.
Bože moj, kako li su se na nama, pogotovo na hrvatskim, albanskim i makedonskim vojnicima, iživljavali nepismeni razvodnici, polupismeni desetari ili vodnici, zastavnici, potporučnici, poručnici…
Jedan primjer pa prosudite.
–Sad ćeš nama lepo ti, drug učo, reći gde se rodio drug Tito? A, mora da znaš, ti si školovana ličnost. Ajde bre, da te čujemo.
Pa kad ja prevalih:
–Kumrovec, druže zastavniče – preko jezika, a on meni:
–Tačno bre, serem ti se na školu.
Samo sam dvojicu Hrvata viših oficira sreo, Splićanina kapetana Stipu i majora Dinka rodom s jednog prelijepog hrvatskog otoka. Da, da i jednog potpukovnika podrijetlom iz Šibenika. Bože moj, tu nakaradnost da vam je bilo čuti kada su spetljavali rodnu ikavicu sa službenom ekavicom:
–Razumiš, smesta na leeeeeevo! …Poturice gore od Turčina.
No kako u svakom žitu ima kukolja i u kukolju žita, u dobrom mi je sjećanju ostao moj nadređeni kapetan prve klase – Anđelko. Srbin, dapače, Srbijanac, ali čovjek i pol. Zahvaljujući njemu prekomandovan sam zadnjih nekoliko mjeseci u Kragujevac VP (vojna pošta), brojku zaboravih. Ali ne mogu zaboraviti kamo je nas petoricu kapetan Anđelko poslao: ni manje ni više nego u vojni zatvor.
Sad već mislite svoje, ama nije to, nije zatvor za vojničke prekršaje, nego bješe to zatvor u kojem smo nas petorica bili nadređeni desecima, možda i stotinama činova lišenih, pritvorenih, zatvorenih, osuđenih – sve od vodnika pa do pukovnika.
Imenjak Joža iz Brezničkog Huma bio im je brijač (berber bre), Valentin i Zvjezdan, zaboravio sam odakle su bili, bili su kuhari, Zoran, Crnogorac trpezarac, a ja kurir koji je svakodnevno išao na poštu noseći ogromnu torbetinu zaštićenu metalnom šipkom i glomaznim lokotom.
Usput sam, kao dobra duša koja posluša i ono što ne bih smio, kupio i proturio pokojem oficiru one male bočice konjaka, vlahova, pelinkovca.
Svi bili zahvalni, kako ne bi, osim što umalo ova veza nije naprasno pukla jer jedan, tko bi znao koji, nesmotreno bacio dvije prazne bočice u zahodsku školjku. Pa onda ispitivanja, isleđivanja raporti, tko, što, kako…
Dobro, vidite da ovo kuckam, znači da me nije nitko otkucao. Izvukao sam se jer je dotični drug da me zaštiti, a sebi produži redovitu dostavu, slagao da mu je inkriminirane staklene unučiće donijela supruga kada mu je bila u posjetu te da ih je uspjela prošvercati na pregledu (koji sam često ja obavljao po dopuštenju zastavnika Lasjoša koji je u uču imao poverenja).
Ne bih sada o tim mjesecima, ali bilo je komično: nas petorica vojnika u red tjerali niže, više, čak visoke činove. Možete li zamisliti mene ujutro na obveznoj tjelovježbi za zatvorenike. Oni do pasa goli, a ja njima:
-Lezi, diž’ se, lezi, diž’ se, lezi, diž’ se…
Ili subotama kada su poneki dobrog vladanja imali dopuštenje ići u grad, pa vam se preda mnom postroje, a ja komandujem:
–Miiiiiiiiiiirno! Nadeeeeeeeeeeeeeesno ravnajs! Miiiiiiiiiiirno! Na mjestu (he, he, kako su zbog ovog mjesta gutali knedle) voljno!
Tada bih, zamislite, znam da ne možete, ja njima pregledavao i kroz prste progledao, jesu li izglačani, izbrijani, ošišani, sa rezervnom iglom i koncem u kapi itd. Mogao bih napisati svega i svašta iz tih zatvorskih mjeseci, ali neću. Neću sada u knjizi o kaznama, vrstama, razlozima, godinama, samnicama… Evo, dva slučaja koji su bar donekle smiješni:
Jednom tako došla jedna drugarica iznenada, nenajavljano u posetu mužu ne pamtim čin, ali višem oficiru. Ono, on njoj mjesecima pisao kako je privremeno zbog potrebe službe premešten u VP… a ona ne budi lijena, što je lijepo i pohvalno, dala se na put pa potegla iz Doboja sve do Kragujevca. Sretna htjela muža iznenaditi. Ponijela mu pune dvije torbe svega i svačega. I, kad ono, ja njega doveo bez kape (takav propis za zatvorene) u sobu za sastanke, dok se izljubiše i izgrliše još kako-tako, ali kada je čula što on radi u spomenutoj VP, tj. da je nečasna lopuža, a ne časni oficir, zaljulja se i tresne u nesvijest.
A koliko su bili, zrelo nezreli, da ne rabim grublju riječ iako bi bila prikladnija, koliko su bili naivni kada su izlazili vikendima u grad od 14 do 22. Tada su oni kojima je bio dopušten izlazak posuđivali od uznika iz mornarice, ljepša i privlačnija odijela. Ipak je oku ljepše tamnoplavo admiralalsko, kontraadmiralsko, pa čak i odijelo kapetana korvete, negoli pješadijsko maslinastozeleno.
I? Pa u tome je štos – to je pokazatelj gluposti koju nikako nisu shvaćali.
Mornaričke uniforme na kragujevačkim ulicama i gostionicama!? Mornarica s Nišave.
Otkud u Kragujevcu toliko mornaričkih oficira, i to baš subotama.
Odmah ih ljudi pročitali da nisu iz nikakvog zatona, već vojnoga zatvora.