NNNI …ništa nas nesmije iznenaditi
Joža Prudeus
Ništa vas ne smije iznenaditi pa ni ova istinita zgoda koju bih, da se nije zgodila, trebalo izmisliti.
Bijaše vam to negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća (ako ovo čitate u XXI.). Jutro je, negdje oko dva nakon ponoći pa se točno godine ne mogu dosjetiti, još se nisam do kraja razbudio. No, godine nisu važne, važno je ovo u čemu bijah sudionik čak dva puta te nesretne godine.
Elem, (otkuda mi sad ovo na papir pade) službovah ja nespomenute godine u najuglednijoj, najmnogoljudnijoj propagandnoj agenciji ondašnje Jugoslavije. Zvaše se OZEHA, a bi utemeljena nakon Drugog svjetskog rata, nedugo nakon što su srbijanski oslobodioci oslobodili Zagreb.
Uposlenicima poglavito bijaše zadaća na sav glas trubiti parole, na sve strane lijepiti plakate isključivo o trijumfu jugoslavenske vojske pod vodstvom kapejota na čelu s drugom Titom koja je u sadejstvu s nepobjedivom bratskom Crvenom armijom i genijalnim drugom Staljinom slomila kičmu imperijalističkim osovinskim silama.
To je bilo prvih godina, a zatim su lepršali letci na sve strane protiv stranih plaćenika, domaćih izdajnika, slugu trulog Zapada, utovljenih kulaka… pa: Smrt fašizmu, sloboda (č. komunizam!) narodu! Svi na izbore za narodne odbore! Živio Afeže! Gore skojevci! Dolje bagra! itd. i sl.
Tekle godine, nizale se petoljetke; oduzeta zemlja seljacima koje utjeraše u tor Seljačkih radnih zadruga (gdje su radili prvo za druge); dane tvornice radnicima, a vlast i slast partijskim poslušnicima, doušnicima; red i dobrovoljnoprisilni rad (takva bila sudba) nadzirala UDBA…
I da ne idem u detalje (o svemu možete temeljitije saznati ako prolistate ondašnje novine i knjižurine, a istinu otkrivate tako što sve čitate obratno), eto ta OZEHA je u prvim poratnim godinama propagandno pratila u stopu revolucionarne tekovine i svu silu novih obećanja.
No s vremenom, kad se donekle uspjelo narod zatupiti i otupiti reakcionarima oštricu, profilirala se ova ustanova u prvu, pravu ekonomsko-propagandnu Kuću sa sjedištem u srcu Zagreba, na Trgu Republike 5, te s filijalama u Beogradu (a gde drugde!?), Sarajevu, Skopju, Rijeci, Splitu.
Radilo u njoj oko dvije stotine ljudi. S vremenom (ali nakon dugog vremena) partijsko-sekretarske svezalice zamijenili konačno i stručnjaci: ekonomisti, tiskari, filmski majstori, medijski znalci, dizajneri…
I posta to doista, u godinama o kojima pišem, propagandna agencija sa svjetskim ugledom. Jasno počelo se reklamirati domaće proizvode: petsto pet sa crtom, sapune, cipele, čarape, gaće pa mac po mic stigle čokolade, keksi, sokovi, kiselice, ali na mala vrata, kad je pritisnula velika nužda, počeše ulaziti i dobri proizvodi iz trulih kapitalističkih zemalja.
Kako se ja učitelj tamo našao? Ukratko, imao sam sreću i srećom sam prošao na natječaju za pisca propagandnih tekstova. Jarca bih prošao da tamo nije radio kolega iz brodskih gimnazijskih dana!
Radio on kao psiholog za istraživanje tržišta, a s obzirom na to da je bio glavni u komisiji za primanje novih radnika, odglumio je da se ne poznamo, te posebice zaustavio ikakva, u to vrijeme itekako moguća, istraživanja političke podobnosti.
Jer da su tu črčkali i otkrili da sam konzument opijuma za narod, da sam pupao u Hrvatskom proljeću tko zna gdje bi, i kako završio. Ovako ja dobih posao koji me je tijekom jednog desetljeća oduševljavao.
Bože moj, ja svakom novom rečenicom sve dalje od naslova. Idemo mi to ubrzati.
Dakle, osamdesetih čuveni virus NNNI nije zaobišao ni moju firmu, ni moj odjel. Ta čuvena kratica (koja li je samo krtica domisli?) rašireno znači: N(ništa)N(nas)N(esmije)I(znenaditi). Oprostite što sam pisao negaciju i glagol zajedno, morah jer da sam odvojio, ne bi se s kraticom slagalo.
Sprovodile se eNeNeNI vježbe s vremena na vrijeme posvuda: u školama, zdravstvenim ustanovama, tvornicama, u svim manjim ili većim društvenim preduzećima.
Bacao se silan novac ni u što, sve u interesu gotovosti radnih ljudi i građana u sprečavanju od eventualno iznenadnog dejstva unutarnjih i vanjskih neprijatelja koji bi pokušali podrovati temelje samoupravnom socijalizmu, bratstvu i jedinstvu svih naših naroda i narodnosti što je trebalo čuvati kao zjenicu u oku (završen citat po sjećanju).
Eto, zakačila ta smijurija (drugo ime za pišuriju) i moju OZEHA.
Vježba je visjela u zraku, šuškalo se da će uskoro biti organizovana vježba, ali dan D, čuvao se u tajnom pretincu glavnog referenta za civilnu zaštitu – radno mjesto izmišljeno za islužene olinjale jugooficire.
Imali smo i mi jednoga druga Miodraga koji je jedne godine postao članom našeg kolektiva. Sjećam se da su po njegovu dolasku drugovi organizirani u ozehaškoj partijskoj ćeliji odlučili da jednostavno kolegu i mene kreativce deložiraju u jednu neprikladnu sobu, a njemu zbog važnosti i tajnosti poslova, obezbjedili maksimalno optimalne uslove za rad.
Budući da su mi po blesavosti ove dvije vježbe ostale u dugotrajnom sjećanju, mogao bih još stranice i stranice mrčiti o tome kako je drug Miodrag ulazio i izlazio u zgradu, šetuckao tu i tamo hodnicima od prizemlja do četvrtog sprata posmatrajući širom otvorenih očiju i zakopčanih usta svakoga od nas i sve oko nas.
A ponajviše bješe zaključan u svojim trajnovitim odajama u kojima je tko zna što radio, osobno mislim da je, ako je bio pametan, spavao od 7 do 14. To sam zaključio po tome što bi nekada napuštao zgradu i poslije 16. Znači da je dobrano zahrkao.
Ali, prijeđimo mi na stvar. Stvarno je bilo ovako, ne makao se više ja s ovog stolca na kojem sjedim i pišem memoarsku građu u povodu dvadeset i pete godišnjice ovih historijskih vježbi.
Da je nešto veoma blizu, očitovalo se tog mjeseca, tih tjedana i dana po tome što bi malo-malo
pa poneki od nas bio pozvan drugu Miodragu na razgovor u četiri oka. O čemu je tko razgovarao, nije se moglo doznati ni naslutiti jer su svi koji su jednom ušli u sobu druga Miodraga po izlasku zanijemili poput ribe.
Uzalud što smo htjeli barem od bližih suradnika nešto doznati. Jok. Svi šutjeli kao zaliveni. Sada mogu iskreno i točnije reći – za-strašeni po onoj: pazi ako pisneš!
Stoga smo jedan po jedan, jedna po jedna, jedva čekali osobno suočenje.
I eto jednog dana zazvrči telefon i na mom stolu.
– Zdravo Jožoooo, vojniče moj. Ajd’ navrati tačno u deset k meni u sobu. Onako. Jel’ jasno. Nećmo (baš je tako izgovarao, pisao) dugo, a ima svoju težinu. Pa eto tačno u deset. Pusti posao, ovo je od značajne važnosti. Ajd’ pa u deset gore u moju sobu.
– Bravo! I to sam dočekao – sada neću morati više za rukav potezati Peru, Nikolu, Štefa, Ivu i ostale ne bi li svoje utiske s bliskih strogo pov. susreta barem dali naslutiti. Šutjeli kao zaliveni.
Na razgovore drugu Miodragu nije se moglo tek tako kad se kome svidi. Stoga sam jedva dočekao 9.59 i točno u minutu ili tačno u minut, kako bi drug Miodrag rekao, ja zakucao na njegova vrata.
– E, što volim tačnost! Sjed’ ovamo – i ja sjedoh.
Bit će najbolje da sada pustim sa svog mozgo-magnetofona traku sa snimljenim uvodnim monologom druga Miodraga zabilježenu u sobi koja je sva miomirisala po naftalinu kojim su dobrano bile naprašene tamnoplave uniforme civilne zaštite te vojnički uredno posložene na police koje su bile od poda do stropa i obojane metalno-maslinastom esembe bojom.
Tri zida iza paravana popunjavala su police, a na četvrtom su visjeli drug Tito, Kardelj i zemljopisna karta SFRJ. Što je bilo u pokrajnjoj (bivšoj mojoj) saznao sam tek na kraju razgovora koji je trajao od 10 do 11 kada sam bio zadužen ličnom opremom koju sam potpisao na revers.
Prije nego pritisnem dugme u mozgu moram radi lektora i vas čitatelja spomenuti da je spomenuti drug Miodrag završio aktivnu oficirsku službu u svojstvo kapetana prve klase u Tuzli (zašto pobogu onda nije tamo ostao i mozak solio, a ne ovdje meni u Zagrebu). Jezik mu zato, bijaše ona inačica srpsko-oficirske bosančice.
Govorio je u jednom dahu, bez ikakve interpunkcije, bez zareza, dvotočki, crtice sve od prvoga slova do tačke, točnije uskličnika na kraju.
Dakle:
– Ovi dana Jožo al pazi kad odavde sve šta čuješ nisi čuo jel jasno u pripremi je vježba civilne zaštite ovdje u ovoj zgradi da se obučimo i da nam gotovost na eventualno bude na visokom stepenu svako ko je bio kod mene dobio je specijalni zadatak i sad si ti jasno ovdje i sve što čuješ od strogo je povjerljive oznake tiš raditi svoje drugi svoje a onda svi u sadejstvu realizovati zadatke…
…pamti niš nema zapisivanja ovako odi bliže tvoj zadatak će biti posmatračkog tipa što znači da ćeš vršiti ulogu posmatrača niš ne pitaj piši u glavu sve ću kazati ovako vježba je u planu jednog dana koji neznam ni ja to će odlučiti u centrali a svaki će od vas biti obaviješten kurirskom službom na vrijeme i sad kad ti kurir dođe kući i javi nemaš šta da sa ženom diskutuješ najbržom vezom…
…imaš da se pojaviš ovdje u zgradi i zauzmeš poziciju koju ću ti sada reći tiš biti na krovu imaš znaš tamo poslije pogledaj jedne željezne ljestve na četvrtom pa otvoriš stakleni poklopac i gore se smjestiš kraj dimnjaka bez brige sve je bezbjedno imaš ravnih pola metra gdje ćeš vršiti zadatak pa ovako ti si pametan i lako svaćaš pa neć biti teško…
…što je to za tebe imaš i fakultet idemo dalje sve ću ti ja dati i inormisati te prvo i osnovno ti kao posmatrač radiš svoj zadatak i netiče te se gdje je tko i što radi ako što zatreba bit ćeš informisan po kuriru samo slušaj šta ti je prevashodni zadatak da posmatraš nebo i ako primjetiš nešto eventualno odma hitno moraš da informišeš štab koji se nalazi u sobi kod druga uostalom i to je tajna koja nema sa tobom veze dakle na primjer pošto si ti gore ti imaš šansu prvi ugledati avion ili možda cijele formacije i sad ti si onda prvi koji o tome informišeš a kako ovako imat ćeš u svom ličnom sastavu jedan dalekozor i toki voki…
…školovan si čuo si kako funkcioniše dalekozor ali bolje da ponovimo ovo je futrola koja ima kajiš da metneš oko vrata dalekozor dok je van funkcije onda otkači ovo dugme izvadiš dalekozor i posmatraš na ovo stranu pa ti objekti budu blizu a ako gledaš na drugu ondak su dalje nego što jesu pazi da nema zabune za dalekozor i toki voki…
…bićeš zadužen po dolasku na vježbu a kada završi doći ćeš ga razdužiti e sad toki voki čuo si za toki voki dobro jesi ali do je lično sredstvo u sastavu posmatrača koji putem njega izvještava određene nadređene o svemu što posmatra a od bezbjednosne je važnosti…
…čekaj sad ću ja zvati onog s porte da kupi nove baterije te praktično obučim a ti si pametan kako funkcioniše alo jel to porta daj skoči preko u trafiku i donesi baterije da da one iste e eto sada će on dotle mi da ponovimo ti si posmatrač i dejstvuješ kod dimnjaka imaš dalekozori idu li avioni jedinično ili formacijski prvo je upotreba dalekozora a onda toki voki…
…a evo stigle baterije tako gledaj ovamo toki voki ima zadatak da imaš vezu sa štabom i sad eto prvo čuješ nešto sumnjivo zuji ti prvo dalekozor i ništa onda ništa a ako ide ondak ostaviš dalekozor uzmeš toki voki i imaš lozinku koju će ti kurir dati u koverti prije same vježbe pročitaš zapamtiš a hartiju iscjepaš gledaj nema ništa čekaš e jedino ako zove štab pa pita ako ne ništa…
…a ako nešto sumnjivo to si sa svoje ponovi strane soko pa zove štab pa pita ondak lozinku znaš pritisneš ovdje gledaj ovamo i slušaj kao recimo da si ti soko a štab orao kažeš soko soko dva puta zove orla to recimo ako je štab orao a ti soko i sad izvještavaš idu avioni nedu avioni kako ti misliš…
…pazi avione ćeš zamisliti da idu tri puta tako da ostali mogu uvježbati i utvrditi vježbu u evakucaiji ljudstva i materijalnih sredstava gdje i kako to nije tvoje…
…ti si samo posmatrač sve što treba samo kurirskom vezom i još nešto nema da silaziš dok vježba ne završi pa svakako se isprazni kod kuće i ako treba rastereti u klozetu prije same vježbe znaš nema šale stvar je ozbiljna i sad ti ne možeš zbog recimo ići sa dimnjaka zbog nužde i sve je obezbjeđeno…
…tiš dobit i sok u tetrapaku i sendvuič putem kurira bez brige oa kada avioni tri dolete pa javiš i odlete opet javiš onda vježba gotova čekao da te štab obavijesti siđeš i gotovo vidimo se u velikoj sali pa ćemo da podjelimo vidiš ova svjedočanstva već su potpisana i poštambiljana ovo to je tvoje pa moš uramiti i kod kuće objesiti tako sada ako imaš kakva pitanja a ako nemaš odnak zdravo i drži se junačino moja sve je strogo konspirativno i nemoj nikome ništa neka si mi živ i zdrav zdravo i vidimo se u akciji!
I to čudo gotovo – sad barem znam tko sam, što sam i kako dejstvovati.
Idemo mi još ukratko o samom tijeku vježbe, a ako netko poželi da mu o svemu potanko ispričam, slobodno neka me nazove pa ću drage volje još mnogo ispričati jer me više nakon toliko godina ne obvezuje Miodragom zakon o šutnji.
Došao negdje oko pet ujutro vozač Franjo i donio poziv. Spremim se, sjedam, a Franjo jasno ljut kao ris jer tog jutra navozao se Zagrebu, a zbog mene morao potegnuti sve do Luga Samoborskog.
Ma ne, ne ljuti se Njofra na mene, nego isto kao i ja pita se što nam treba ova lakrdija, a eto meni to smije reći inače ni zuc. Sve mora da funkcioniše.
Dobro, popeo se ja krov. Usputice na stubištu vidjeh kolege odjevene u preduge ili prekratke plave naftalinirane uniforme. Posebice je bila ženska čeljad. No pustimo mi to. Uglavnom i prije negoli je počelo, svima svega dosta. Vidim na licima. Mimoilazimo se šutke i kolutamo očima. Pstttt.
Da, ispod ljestava primijetio sam Žarka naslonjenog na zid uz neku čudnu napravu sličnoj onom stroju za krunjenje kukuruza.
Uzdahnu, prevrnu očima, ali ni zuc o svojom zadatku. Ja mislio da čuva to čudo za koje ne znam ni čemu služi.
Dosadilo meni uz dimnjak. Kurir donio lozinku, prevrnuo očima, ja pročitao i saznao sam da sam jastreb, a u štabu galeb, poderao papir na parčad po naputku druga Miodraga.
Dosadno i dalje.
Pomislih ja, možda oni mene čekaju pa da ne zatajim, da ne uprskam važnu vježbu, ja odlučih preskočiti uporabu dalekozora, dohvatih toki-voki pritisnuh tipku i:
– Jastreb, jastreb, zovem galeba. Čujem avione. Galeb javi se. Prijem.
Čekam napeto odgovor.
– Daj Joža, nemoj se zafrkavati ovo je ozbiljno. Još ih nema. Strpi se još desetak minuta javit ćemo kada će krenuti avioni i vježba – raspištoljio se nervozno na me, prepoznah ga po glasu generalni direktor koji je, kasnije sam saznao, bio od druga Miodraga imenovan šefom u štabu.
Onda za dvadeset minuta javio meni drug Miodrag:
– Galeb, galeb zovem jastreba. Prijem.
– Izvolite druže, hoćemo? – obradovah se konačno ali:
– Jožo, kako sam učio lozinka i… – strogo me upozori.
Ima pravo, načinio sam prvu grešku u koracima, a svjedočanstvo o obučenosti i uspjeloj vježbi već potpisano i sa štambiljem ovjereno:
Priberem se i:
– Jastreb, jastreb, zovem galeba! Prijem.
– Ovdje galeb, čekamo izvještaj od jastreba. Prijem.
– Jastreb, jastreb, zovem galeba idu avioni – počeo ja funkcionirati kako treba.
– Ovdje galeb. Jastreb potvrdi pravac od kuda dolaze. Prijem.
Čuj sad ovo? Što ti ga ja znam prvi put sam u životu jastreb posmatrač.
Ponovno se pribrah i zaigrah na svoju kartu:
– Jastreb, jastreb, zovem galeba dolaze iz smjera, čini mi se… ili
iz smjera Maksimira ili Velike Gorice. Onako po zvuku. Prijem.
– Ovdje galeb, očekujemo preciznu informaciju. Prijem.
– Jastreb, jastreb pa dobro, iz pravca Maksimira – odgovorim pa kud puklo da puklo. Ajme, a zaboravio reći: prijem. Ako bude drug Miodrag prigovarao, reći ću da me na trenutak uhvatila panika od velikog broja aviona, a ja na krovu.
Pustimo sad to, nego kad sam ja locirao spomenuti smjer, onaj Žarko ispod mene, a gledam ga kroz okno, zavrtio ručicu onom željeznom čudu i kad je to zatulilooooooooooooooooooooooo.
Bila to ručna sirena, a možete si zamisliti kako taj idiotski zvuk u praznim hodnicima stravično zavija.
No i hodnik nije bio dugo prazan. Nadvirujem ja kroz okno, začepio uši zbog kukuruzne sirene i gledam. Mila majko, moj zadatak posmatrača – promatrača na krovu, mila majka u odnosu na ovo što vidim.
Gledam ja kako sa svih katova niz stubište trči muško, žensko, propagandistice, tajnice, dizajnerice, čistačice… Ludnica…
Gledam Mariju, sirota nosi pisaći stroj, onaj teški električni. Stokilaš. Samo što se ne stropošta niza stube.
Gledam Vinka, na rukama mu osam do deset onih zelenih registratora; gledam Višnju tegli tri ladice vrhom pune koječega. Opet, kasnije sam saznao, zadatak im bješe pod hitno u podrum u sklonište.
Možete li zamisliti trk s četvrtog kata i sudaranja, jedni s lijeve, drugi s druge strane stubišta. Krkljanac. Stati pa plakati.
Da pomognem kolegicama, kolegama mašim se ja za toki-voki i na svoju ruku poslah poruku:
– Jastreb, jastreb zovem galeba. Prijem.
– Galeb, galeb. Slušamo. Prijem.
– Jastreb, jastreb, ma skrenuli avioni preko Sljemena. Prijem.
Nije prošlo ni desetak sekundi zavrtio Žarko svoju tulilicu i? Ništa i. Čujem druga Miodraga, naslonjenog na drugom katu na ogradu, kako naređuje vojnički oštro i odlučno:
– Stop. Opasnost prošla vraćajmo se u svoje sobe.
Stali oni gdje se zatekli pa sad vuci gore sebe i prtljagu.
Imam i danas grizodušje jer nisu onako oznojeni stigli prijeći ni deset stuba, a ja javim galebu da se avioni vraćaju.
– Natrag! Natrag! Natrag – nadjačava drug Miodrag Žarkovu sirenu. Ovi trk opet dolje.
Opet ja prekinem.
Opet rikverc.
Onda se javi galeb i kaže, ali onako ljudski:
– Daj Joža, ne zezaj ljude. Reci da su otišli nepovratno.
Prepoznah Dragecov glas. Rečeno-učinjeno.
Ne znam što se dolje događalo, koliko me tko psovao, uglavnom meni dok sam čekao upute iz štaba, stigao kurir te mi pružio sendvič i sok od marelice u tetrapak ambalaži.
Golubovima koji su cijelo vrijeme okicama gledali mene blesavoga, dobacim sendvič s dvije kriške somerice unutra. U čas smo se sprijateljili i oni navalili na gablec.
Ja uzeh slamku, probih rupicu i srknuh. Ma to, konačno nešto dobro u ovoj vježbi. Nije u pitanju marelica, nego gorki pelinkovac koji oćutih pri prvom srku.
Bravo Ivo. To se zove logistika. To!
Nakon vježbe pričao je Ivek kako je škarama potajice, rezao gornji dio vrećica, sok istakao, pelinkovac utakao, selotejpom maskirao psinu te predavao kuriru suhe i mokre obroke dajući upute kome ide koja pošiljka. Samo da ne dođe do zabune, da ne dopadne pelinkovac u kriva usta. Jamačno bi odmah taj čin proglasili diverzijom. Srećom uspjelo je.
Prekinuo bih ja ovu temu, ali, dopustite, da barem ukratko spomenem drugi i treći čin ove tragikomedije.
U drugom dijelu vježbe svi smo morali doći u stubište i posmatrati kako njih dvojica, Nikola i Marko, slušaju preko megafona komande druga Miodraga, šnjofkaju uokolo silazeći niza stube prema prizemlju, pa onda u podzemlje, u podrum u tzv. sklonište.
– Vas dvojica, oprezno. Takoooo. Marko, pritaji se. Čučni Nikola.
Sada brzo. Stop!
Molim, bez žagora vi ostali. Gledajte i učite – usmjeravao je tijek drugoj vježbi drug Miodrag.
Nikola i Marko su imali zadatak pronaći i uhapsiti, onemogućiti i u štab sprovesti ubačenog neprijatelja koji je bio nitko drugi, nego propagandist Pavle.
Mislim da i danas pamti ovu drugu vježbu.
Kad su ga pronašli u podrumu, uhvatili su ga za ruke i poveli na drugi kat prema štabu. Loše su to sva trojica činili jer se oglasio drug Miodrag i započeo režiserski preko megafona:
– Neeeee! Pajooo, ti moraš otimati se i vikati neprijateljske parole! – a zatim uputstvo dvojici hrabrih – a vas dvojica zavrnite mu jače ruke na leđima, pa ne vodite ga kao u šetnju.
Sva trojica poslušali.
Podviknuo Pajo:
– Sve ću vas pobiti sunce vam… – tu ga prekine drug Miodrag:
– Ne, ne Pajo ne treba psovati. Ovo je kobajagi. Još nešto izmisli pa vikni.
– Dolje komunizam! Dolje Ti… – samo je prvi slog stigao, presiječe ga glas s megafona.
– Stop. Ne pretjeruj, Pajo. Daj, nešto onako srednje. A vas dvojica? Nikola, Marko, ma dajte ga dograbite. Ma na svaku njegovu vi onako energičnije.
Onda je Pajo nešto mlako profrflajao jer mu bilo komedije dosta, ali zato Marko uvrnuo rukom, a Nikola se uživio prema uputama i počeo lemati Paju po leđima.
– Ma ne zaozbiljno. Nikola lakše. Marko, pa strgat ćeš Paji ruku. Pazi! – odjednom drug Miodrag postao duševan.
– Ne znam, je li on se zove Petar ili Pavle, on je neprijatelj naše države i… – uzvrati Nikola.
– Ma dobro, tako ćemo onda kada bude to zapravo. Dobroooo! Gotova je i druga vježba! Vas trojica operite tu crvenu boju s lica i ruku (u žaru hrvanja u podrumu morali su se nakrvariti što je stručno vodenim bojama učinila dizajnerica Mila).
I sad na kraju treća vježba.
– Gdje si Snježana, hajde, ne boj se…
Problijedjela kao krpa, Snježana stavila noge u omču i sad su je iz prizemlja trebala njih trojica zaduženika potegnuti do četvrtog kata. Ono: Snježana postala živo ljuljajuće dizalo. Lift.
Konačno i drug Miodrag nešto shvatio, pa nakon pet metara natezanja konopca i Snježaninog zapomaganja, (ali stvarnog), prekinuo cirkus.
Poslije smo se postrojili u velikoj dvorani.
Čuli riječi pohvale od šefa štaba druga Veljka, riječi oduševljenja izvršenim zadacima druga Miodraga koji nam je uručio svjedočanstva o položenom prvom tečaju akcije NNNI, a zatim smo se razbježali kuda koji pod hitno.
Nas šestorica u prvu birtiju. Nismo znali bismo li se smijali, bili plakali od jada. A psovati nije lijepo ni uljudno.
No dobro je kad se loše završi pa smo nakon dvije-tri runde prepričavali što se kome dogodilo tijekom vježbe.
Bilježim kako je Dragec, tiskar u podrumu, u skloništu, onako iz zafrkancije, dijelio hrpu razglednica nutkajući:
– Javljajte se s fronte! Javljajte se s fronte! Javljajte se svojima!