A ono ispod stola – rex!
Joža Prudeus
Popodne. Eto mene u zbornici.
Bože, koje li divne zbornice, sve kolegica do kolegice, a nas muških manje od četvorice. Pa još kad nam se poklope rasporedi, znam čak biti samo ja blaženi među damama.
Malo mi se to kasno dogodilo, kad već zakročih u godine kada sam svu tu ljepotu gledao s povelikim dioptrijama. Tko bi ga znao, nisam li i zbog spomenute činjenice iz prve rečenice odgađao mirovinu, koliko sam god mogao.
Eto mene, a ono veliki odmor. Kava se pijucka. Dame (možeš ovo i na slogove pročitati) pucketaju radno raspoložene. Pa malo hi-hi, malo ho-ho, malo ha-ha. He-he, ja se kroz prozor zagledao u slobodu, a ostavljam dojam duboko misleće osobe koja se za nastavu priprema.
Mislim ja nešto drugo, što bih mogao kad bih htio, a neću, ugurao i pod ovaj naslov. Bolje ne.
Ma gdje si, Franjo, pa da prozborim i ja koju. Makar i o nogometu. Još dvanaest minuta do zvona. Meni dugih kao tromjesečje.
Idem na prvu, pa kud puklo da puklo. Pa što bude neka bude. Dok mene bude, bit će i bedastoća.
Pravac ja prema kolegici pedagogici.
Uvijek sam radije surađivao s pedagogicama nego pedagozima, a u svom potepanju po školama imah šestoricu prema dvije. E, ovo mi bijaše zadnja jer za tri godine moram na silu u penziju jer godine dogorješe do noktiju.
Ja dakle, ako ste dobro shvatili, priđoh kolegici i onako potiho šapnuh joj nešto, po meni sasvim bezazleno. Uljudno. Pristojno. S dužnim odstojanjem.
Ajme, kako li je promijenila boju. Točnije boje. Izredaše joj se na licu od crvene do nježno zelene do čisto blijede. E, ta zadnja zadrža se najduže.
– Kolega, to ne dolazi u obzir! Takvo što je u školi nezamislivo.
Vidi sad ovo! Prvi put čujem.
A, ja mislio može, zašto ne bi moglo, pa nije škola što ti ga ja znam. Nisam ni mislio pretjerivati, pa čak ne bih ni ja takvo što pod nastavom ili u razredu. Ali pod odmorom. Onako na kratko. Malo veselja. Što je u tom loše? Ipak je!
Nakon:
– Kolega, pa što bi na to rekla ravnateljica, kada bi, ne daj bože, saznala? – nahrupi bujica pitanja:
– Jel’ vaš?
Jasno potvrdih glavom. A čiji bi bio.
– Nemojte još samo reći da je čudo veliko?
Zašto čudo? Ma što velik, mali, malecki, nikakvi, nije mi ni do koljena. Ostadoh zatečen jer kako ću je sada uvjeriti, u pet minuta do zvona, da je tko god ga prije nje vidio, potvrdio da je baš drag, umiljat, bezopasan sto pedeset posto!
– Mali kolegice, evo, pođite sa mnom pa ću vam ga pokazati.
– Ma gdje ćete mi ga pokazati?
– Na hodniku!
– Kolegaaaaa, ma nemojte mi samo reći da ste ga u školu donijeli?
– Jesam! A recite mi kako mogu bez njega? Nego gdje? Da ga ostavim doma.
– Kolega, to ne dolazi u obzir! Takvo što je u školi nezamislivo.
Uzdahnu ona, krene za mnom puna nevjerice kako će se sve skupa završiti. Krenuše za nama i ostale kolegice iz zbornice ostavivši čak do pola crne kavice usred šalice. Izazov je bio prejak.
– Onda, gdje ćemo kolega?
– Ne znam, u prizemlju ili na katu. Vidjet ćemo.
A u hodniku pučka veselica. Valjalo je to vidjeti. Valjaju se đaci od smijeha. Nadjačali čak i zvučnike s odabranom glazbenom užinom. Dakle sve: drči, krči, trešti, bruji, zuji (kao da sam Preradović zbori o jeziku roda svoga!) kao u košnici. Još gore. Cika, vika, dreka (ova riječ zgodna u infinitivu, a gdje mi se sada uvukla u tekst?) graja.
Na dnu hodnika… Čekaj, kako hodnik može imati dno? Ako bi imao dno, imao bi i poklopac. Pustimo sad to, dakle s druge strane hodnika također se valja velika gomila. Molim vas, vidite sliku: za nama recimo Avari ili Huni, svejedno, prema nama Mlečani i Mongoli zajedno. A gdje se stisnulo u ono moje jadno siroče?
Daj, Joža, skrati jer, iako je urnebes, čuje se – zvoni za nastavu. Iznimno drugi put zbog nepredviđenih pasjih okolnosti.
Stvar je sasvim obična. Dobro, neobično obična ili obrnuto. Kako hoćete. Točno je da sam u školu donio svog rexa! Točno je da je rex izazvao đačku bunu na hodniku.
Običan rex malen, bezazlen, simpatičan. Miran poput ribice. Tko je rekao grdobina? Nema, istina pedigre, nije rasan, ali priznali su svi, i djeca i odrasli, da je krasan! Prekrasan! Čak je i kolegica pedagogica priznala.
Moj rex: obična, najveća prazna kutija od detergenta Rex! Probušio rupicu, zavezao uzicu i evo ga u hodniku. Koliko sam lud, čak sam ga ulicom vodio za sobom. To što su ljudi mislili, ne o rexu, nego o meni baš me briga, ali uglavnom su se kuglali od smijeha.
Mjesecima su me zatim za rexa pitali. Izmotavao sam se svakako. Jednima sam rekao da je doma, drugima da čuva štenad jer sam mu nabavio družicu avu i tako dalje.
Slava o slavnom Rexu stigla je još dalje. Ponovio sam još jednom svoju psinu. Posvjedočiti može, draga Mirela, kao susvjedoci Boris i Korina, da se popola presjekao ravnatelj škole u Karlovcu na moj upit mogu li cucka dovesti u školu da nazoči u radionicama priređenog kreativnog vikenda.
Nije stigao zaustiti ni da ni ne, jer me ozbiljnim smatrao, a ono ispod stola – rex!