Bog je jednostavno drugačije postavio stvari
piše: Dražen Radman
Povodom nabavke 1500 skupocjenih ‘kočija’ od strane Ministarstava RH, razmišljam ovih dana o jednoj od najgorih čovjekovih karakteristika – o nedostatku srama kao pojavi koja rapidno degradira smisao njegovog postojanja.
Naime, kad se čovjek prestane sramiti zbog svojih očito krivih i loših postupaka, onda izostaju njegove iskrene isprike i kajanja, što je preduvjet svake promjene na boljem. Kad se čovjek prestane sramiti zbog svog promašaja i nemorala, laž mu postane vrlo bliskom prijateljicom.
Njome se počne sve više koristiti, ne ispuštajući je iz svojih ruku. Prestaje biti osoba koja je u stanju priznati i reći sirovu istinu o sebi. Osobni interes i probitak postaje njegov spiritus movens, a moralne kategorije briše sve lakše i jednostavnije, kao što se gumicom brišu tragovi olovke na papiru.
Obraz čovjeka bez srama
Čovjek bez srama je čovjek sa sve debljim obrazom. Takav čovjek je u stanju gledati vas ravno u oči i svjesno vam lagati. Pa makar vas bilo četiri ili četiri milijuna. Takav čovjek je nerijetko podmukao pa zna izgovoriti riječi koje točno treba izgovoriti u pojedinoj situaciji. One, naravno, nemaju djelotvornu težinu, ali u očima zavedenih znaju djelovati obećavajuće.
U njihovom glasu nema strasti i izgaranja za neku pravednu stvar ‘malog čovjeka’. Pa i kad se u nekima i pojavi titraj da bi se ipak trebali založiti za nešto što je uistinu dobro, pretegne računica da se takvo što ne isplati.
Riskirati položaj zbog zauzimanja za nekog tamo obespravljenog seljaka? Ma daj, molim te… Ugroziti svoju poziciju i sigurnost zbog raskrinkavanja neke tamo korupcije? Ma daj, molim te… Bolje je držati jezik za zubima i čuvati svoje mukotrpno stečene privilegije.
Ljubav kao uljez
Zanimljivo, čovjeka takvog kova nikada niste čuli da spominje riječ ‘ljubav’. Zašto? Pa zato što on duboko u svojoj nutrini zna da vara i druge i sebe i da to što živi nema veze s ljubavlju. On želi vladati ili biti barem pijun pri postojećoj vladavini, a ne služiti po načelu pravde i istine. Jer i biti pijun je također prilično unosna stvar. Ljubav prema čovjeku i narodu? Taj osjećaj stoji na suprotnoj strani njegovog puta.
Ipak, kažu da se najbolje stvari u životu ne mogu kupiti ni svim blagom ovog svijeta. Iskrena ljubav, mirna savjest, toplina doma, pravo prijateljstvo, radost…
Sve te lijepe i doista smislene stvari potiskuju ljudi koji i ne drže previše do sebe i svog dostojanstva. Dragovoljno se i postupno cijepe protiv spomenutih vrijednosti i tako dopuštaju da pohlepa i poltronstvo izgrizu sav njihov život koji je dragocjeniji nego što misle.
Zloćudan hendikep
Čovjek bez srama, što je najgore, ne primjećuje da imaju zloćudan hendikep i da će od takvog hendikepa umrijeti, prije ili kasnije. Jer nije se rodio čovjek koji bi s takvom bolešću proživio i preživio sretan. A treba imati u vidu i da čovjek, osim tijela, ima i dušu i duh koje ne može dovijeka varati. Trebao bi doći do toga da postoji Bog pred kojeg nam je svima sutra doći.
Kad čovjek nema viši moralni i duhovni uzor, tj. kad nema živ i autentičan odnos prema Bogu, onda on sam postaje mjerilo stvari. Postaje sam svoj Bog, misli da nema višega od njega. Dospije, tako, u opijatsko stanje, misleći da ‘obične smrtnike ispod sebe’ može izigravati kako hoće. Takav čovjek je zaista omamljen i opijen, ali ne drogom zvanom heroin ili kokain, nego drogom zvanom bešćutin. Zato mu i treba sve veća doza.
Ali Bog je jednostavno drugačije postavio stvari. Naime, što takav čovjek ima više ‘kočijaških’ uspjeha – sve manje ima mira, a sve više straha i nervoze. Ti se osjećaji nagomilavaju i sustižu ga, bez obzira skrasio se on u zatvoru ili negdje na Cipru.
K tomu, vrijeme naplate računa svakoga sustiže, ma koliko se dugo skrivao ili pokušavao pobjeći. A što se zemaljskog puta tiče, takav čovjek u pravilu ostane bez ijednog iskrenog prijatelja te s nekoliko vjernih ulizica i, eventualno, s jednim kućnim ljubimcem.
Lijek
Nedostatak srama je i vrlo maligna nakupina. Bolesnik ne primjećuje kako njegova bolest metastazira na vid i na sluh, a najviše na njegovo srce. Jedini lijek za takvu zloćudnu pojavu je operacija zvana detronizacija, uz suradnju vlastitog priznanja i kajanja. Nepatvorenog, dakako.
A umjesto kemoterapije, u svrhu povratka izgubljenog obraza, nužna je egoterapija s ciljem ‘spuštanja na zemlju’ pacijenta koji je predugo vozio na visoki, ali lažni pogon. Potrebne su mu i jednostavne vježbe vožnje u sasvim običnim kočijama po grbavim cestama običnih smrtnika.
Silazak s kočija
Na koncu, da zaključim u ozbiljnom tonu, hrvatske kočije itekako trebaju uzde. Jurimo nizbrdo u svakom pogledu. Jurimo i ako ne dopustimo da nas Bog zaustavi i stavi nam potrebne uzde u svakom pogledu, vrlo skoro ćemo se razbiti kao staklena vaza kad padne sa stola.
Što se gore spomenutih ‘kočijaša’ tiče, oni zbilja trebaju što prije sići sa svojih, tj. tuđih ‘kočija’. Trebao bi ih napokon obuzeti sram i trebali bi, doslovno, skrušeno zvati Boga upomoć da im oprosti i da im promjeni nutrinu bića. Jer Bog je svakome jedina šansa kad putem zaglibi u kaljužu iz koje se više ne može svojim vlastitim snagama izvući van.
U suprotnom, ako ne siđu, otići će i ‘kočije’ i ‘kočijaši! Pojavit će se nesretni i zgaženi ljudi
kojima će, iako i sami u svom glibu, preostati još dovoljno snage da ustanu i priđu onim kočijašima koji se nisu htjeli zaustaviti i poslušati kad je bilo vrijeme za to.
”Tko traži dobro, nalazi milost,
a tko za zlom ide, ono će ga snaći.” (Izreke 11:27)