piše: Dražen Radman
U svim vremenima… ne zaboraviti na dijete. Na dijete u sebi. A, istovremeno, ne biti djetinjast pa živjeti dalje kao da se ništa veliko i ozbiljno ne događa.
Jedan je rekao: “Ako ne budete kao mala djeca…”
Znači, odrastao čovjek može biti ‘kao malo dijete’… Među ostalim, može se pouzdati u svoga Oca. Sasvim dovoljno da ne ostane djetinjast.
Zato mnogi stariji ljudi nikad ne odrastu. (P)ostanu jako djetinjasti. Jer se nisu pouzdali i umirili u svome Ocu.
Nisu napravili razliku između zemaljskog oca i nebeskog oca. Pa ne dođu ovom drugom zbog ovog prvog. Uobičajeno iskrivljena slika.
Ali, dok traje dan, svatko može doći nebeskom Ocu i, napokon, stati na noge. Hodati. Spoznati i iskusiti da taj Otac nije kao zemaljski.
Može, dakle, ne biti više djetinjast, nego biti ‘kao malo dijete’. Makar imao 37 ili 77 godina.
Tako, pred nekim ljudima su, ni manje ni više, nego – najbolje godine života. Kad bi se samo odvažili, znali bi i sami da ovo nisu samo riječi.