TKO SU „ONI“

Hiperprodukcija neurotika i uzimača

piše: Mladen Šimić
Mnogi se danas čude u Hrvatskoj. Čude se intelektualci, novinari, pisci, glumci, pjevači, ekonomsko-pravni analitičari i slikari. Čude se i stranci i koriste priliku. Prave se i analize.

Ove analize grebu samo malo po čvrstom laku velikog problema Hrvatske. Neki koriste termin lopovi što je pogrešno. Lopov krade a oni uzimaju. Lopov zna da radi nešto nedozvoljeno pa to radi krišom a kad ga uhvate nikada ne prizna.

Tko su „oni“.  To su ljudi koji su u prilici nešto da uzmu. Ti ljudi će odmah uzeti sve što mogu bez oklijevanja i griže savjesti jer oni ne kradu zaboga. Oni uzimaju kao što bi uzimali i  drugi ako bi se našli u njihovoj poziciji .

Mora se analizirati problem uzimanja u svojoj dubini i složenosti. Molim vas da pročitate neko djelo Mirka Božića, naprimjer „Neisplakani“ ili „Kurlani“. Mirko Božić je veliki pisac, jedan od najvećih u Hrvata. Nije slučajno što se on potiskuje iz hrvatske književnosti jer nitko ne voli da mu se stalno tura pred oči zrcalo.

U tom zrcalu izgledamo jako ružno ali svatko voli da izgleda lijepo u zrcalu. Mirko Božić opisuje Dalmatinsku Zagoru ali nije bilo ništa drukčije i u drugim krajevima gdje žive Hrvati. Naprimjer uzmite Kolarovu pripovjetku „Breza“ čija se radnja događa u Hrvatskom Zagorju.

Hajde da ja pokušam na napravim skicu i pođem malo dublje u analizi problema uzimanja. Rimljani kada su osvojili Ilirik zatekli su gladne, gole i bose Ilire. Iliri imaju značajnu ulogu u etnogenezi Hrvata. Rimljani nisu imali šta da im uzmu izuzev mladića za poziv rimskog vojnika.

Iliri su bili najbolji rimski vojnici. Lako je to objasniti. Rimski vojnici nisu bili gladni, goli i bosi a poslije pobjede u nekom boju imali su pravo na pljačku. Ne isključujem mogućnost da su onih šest vojnika koji su razapeli na križ Isusa Nazarećanina bili Iliri. Oni su bez pogovora izvršavali svaku naredbu. Kockom su odredili kome će pripasti Isusova haljina. Isus ništa drugo nije ni imao.

Poslije Rimljana dolazi novi tuđin-osvajač. To su Nijemci-Franci. Šta mogu Franci opljačkati od Hrvata, ništa. Zbog toga oni komadaju svojim mačevima djecu Hrvata i hrane svoje pse.

Zatim dolaze Mleci. Oni pokazuju svoj prezir prema domorodačkom primorskom puku. To je lijepo opisano u djelima Stjepana Mitrova Ljubiše. Mleci zakivaju hrvatske muškarce na palube svojih lađa gdje služe kao veslači. Čak i truju ženu i djecu .

Zatim dolaze tuđini Mađari i Turci zulumćari. Svo kršćansko stanovništvo pretvaraju u raju. Raja nema nikakva prava, samo obaveze, devetak od svih poljoprivrednih proizvoda, harač, zlatnik po glavi za svaku godinu. Turci opet posežu za ljudima i uzimaju takozvani danak u krvi. Otimaju mlade dječake i odgajaju ih u islamskom duhu za vojnike-janjičare.

Poslije Turaka dolaze drugi osvajači i tlačitelji koji su dobro poznati i to spada u suvremenu historiju Hrvata.

U djelima Mirka Božića opisana je psihološka struktura ličnosti Dalmatinske Zagore. U stalnoj borbi za opstanak, protiv gladi, studi, goli, bosi sve ličnosti su neurotične konstitucije. Ta neurotična konstitucija ima razne nijanse od obične neuroze pa sve do psihotične i psihopatske konstitucije.

Postotak neurotika je 100 posto. Izuzetak čini poneka žena koja ima duše i osjećanja koja mora to kriti. Ali njena osjećajnost nema utjecaja jer se žena nalazi na dnu obiteljske hijerarhije. Muške ličnosti Mirka Božića su nasilne. Služe se isključivo psovkom, prijetnjom, udarcima, ucjenama, kaznama i tjeranjem od kuće.

Od imovine nemaju skoro ništa pa koriste takozvanu majinu to jest državnu svojinu. Tu svojinu koriste do uništenja bez griže savjesti jer nije njihova već tuđinska. Tuđina mrze iz dna duše ali su uvijek spremni da mu se ulizuju i služe za koricu kruha.

Poslije 1945.  godine u Jugoslaviji je stvorena društvena svojina. Privatnu svojinu komunističke vlasti proglasile su za najveće zlo. Većina ljudi društvenu i državnu svojinu nije prihvatila kao svoju.

Razlika između društvene i državne svojine je mala. Društvena svojina je svojina svih punoljetnih građana. Državna svojina je svojina države a državu čine svi državljani. O državnoj svojini brine se državna administracija. O društvenoj svojini brinu se radni kolektivi preko radničkih savjeta.

U Hrvatskoj poslije uvođenja takozvane demokracije društvena svojina je opljačkana dok si kazao keks. Nitko nije pitao radne kolektive i radničke savjete. Država je prodavala društvenu svojinu iako nije bila njena.

Do dijelova društvene svojine došli su pojedinci koji su se našli u poziciji da to uzmu. To su bili tajkuni i političari. Možemo ih zvati i lopovi ali to ne mijenja ništa na suštini. Društvena svojine više nema u Hrvatskoj i sada je na djelu pljačka državne svojine. Državnu svojinu uzimaju oni koji su u poziciji da to rade.

Oni ne kradu već uzimaju. Pri tom uzimanju su vrlo neumjereni. Hrvatska je poljoprivredna zemlja. Ona je i industrijska zemlja ali ne treba zaboraviti da se početak industrijalizacije Hrvatske može povezati isključivi uz strance koji su ulagali svoj kapital ovdje jer je jeftina radna snaga. To je bilo u 19. vijeku.

Kakva je razlika danas u 21. vijeku. Nikakva. Stranci su vlasnici banaka i tvornica. Uskoro će stranci biti vlasnici plodnih zemljišta, šuma i voda.