TUŽNO PLAČEM KUĆU OSTAVLJAM

piše: Nada Landeka
Davnih godina otišli su Hrvati trbuhom za kruhom tražeći mjesto gdje će osigurati sebi i svojoj djeci dovoljno  novca da mogu živjeti životom dostojnim čovjeka. Radili su naporno, ne misleći na ništa drugo osim kako će uštedjeti dovoljno novca da nakon niza godina dođu kući, svojoj Hrvatskoj, ponosno i visoko uzdignute glave, kakvi su oduvijek bili, i nastave život  tamo gdje su stali. Iza njih je ostalo ugaslo  ognjište, stari roditelji, poneka rodica, uglavnom svi oni koji nisu mogli otići nikud već su pupčanom vrpcom bili vezani uz mjesto odakle potječu. Nedjeljom, nakon svete mise  Hrvati bi se okupili u lokalnom kafiću, koji je držao neki zemljak i dugo bi raspredali o svom kraju. Nizala su se sjećanja. Pričalo se o livadama, ovcama, kravama, djevojkama, o uspomenama iz djetinjstva,  o svemu što im je izazivalo jače otkucaje srca.  Čvrsto su Hrvati vezani uz svoju domovinu, i dan danas ta povezanost nije ni malo manja, samo je svakim danom veća.

Kako god su živa bila sjećanja, tako su i čvrsta nastojanja da u Hrvatskoj život bude bolji. Iskoristivši svoje zakonsko pravo  za glasovanje  na svim prošlim izborima, mislili su, i čvrsto u to bili uvjereni da imaju priliku i budućim pokoljenjima dati mogućnost da mlađe generacije ne žive  ovako kao oni, odričući se svega i biti daleko od svog doma, od mjesta u kojem im svaki mišić zadrhti kad ugledaju njegovu sliku, kad mu se spomene ime, a kamo li kad jednom godišnje zakorače nogom na njegovo tlo.

Pratili su sve događaje u zemlji, i dalje su skupljali novac za donacije, slali nesebično pomoć, i očekivali napredak. Shvativši da je taj napredak postao nedostižna zvijezda, visoko i daleko stotine svjetolosnih godina, počeli su i oni podizati svoj glas u želji da ukažu na nepravilnosti. Nitko ne voli nepravdu, a svi vide kakva nepravda je trenutno zavladala u Hrvatskoj.

Svi vide, samo vladajući ne vide. Oni imaju svoj film, dobar igrokaz. Mogao bi se taj igrokaz zvati „Puna vreća obećanja“ umjesto nekadašnje bajke „Carevo novo ruho“.    Gledajući puk ispred sebe, dok im pričaju o svojim programima, vjerovatno  naši glumci misle da ispred sebe imaju likove iz bajke koji samo trebaju izvikivati podržavajuče pokliče, pljeskati i klanjati se do poda.

No, ne može se više hrvatski narod klanjati. Ne može više niti glasa ispustiti.  Ne može niti gledati svu tu komediju. Plavi, zeleni, crveni, pa to je samo paleta boja,  koja na tren zablješti nebom, i poput duge, odmah nakon izbora nestane s obzora.

Samo što iza duge ostane svjetlost, sjaj, prelijepa vedrina, iz ovih vladajućih ostaje gorčina, osjećaj da sve nas prave budalama.  I gomila oblaka, a ne sunce!

Internet je postao izvor komedijaških predstava….. „Dragi moj Ivo….. Kud  Ivo  tud i ja“……. govorila je Jadranka……  Ivo je s ponosom vlast  predao u ruke Jadranki, Jadranka s ponosom prihvatila; „Dragi moj Ivo, nikada te neću razočarati…… !“

Hrvati vani, naučili su gledati slike. Podsjećale su ih često na lijepa vremena dok su trčali svojim poljima, svojim livadama. I sada taj običaj nisu izgubili pa često pogledaju slike od prije samo dvije godine,  Ive i Jadranke,  kako se  smješkaju jedno drugom, izmjenjuju zagrljaje, prijateljske poljupce,  misli, ideje…..

Mediji prenose da je Jadranka Kosor drugačija, da  u borbi protiv korupcije neće stati i da je prva  u toj borbi. Mi, građani Hrvatske, koji smo, ili vratili se izvana, ili koji su uvijek tu bili, očekujući taj obećani boljitak, znamo da je borba protiv korupcije komedija i laž.  Javno se iznosi samo priča koja odgovara političkoj promidžbi. Stvarna borba zašuškana je ispod tepiha i ne miče se smjesta. Jer da je drugačije, jednostavno bi Jadranka iskoristila svoju premijersku moć,  i poduzela radnje na konkretnim primjerima. Ljudi koji otimaju i dalje hodaju hrvatskim ulicama, sjede u hrvatskim kafićima i kuju nadalje jednake planove kao i svih ovih godina.  Mi Hrvati to znamo.  Na internetu ima bezbroj objava o takvim situacijama, ljudi o tome javno pišu, protestiraju, bore se, ukazuju, pišu Jadranki, pišu predsjedniku koji je obaćao da se u borbi za pravdu nikada neće umoriti……, pišu svima, ali uzaludno!

Hrvatima je dosadilo  vikati „Car ima prelijepo ruho“. „Kako su lijepe ove nove haljine našeg cara!“

Ma ljudi moji „Car je gol!“. Nema ruha, nema šešira, nema cipela, nema ničega, imamo gomile dugova, uništenih poduzeća,  zaraštenih polja, gomilu krivotvorenih dokumenata, gomilu otete imovine, gomilu uzaludno podijeljenih bespovratnih sredstava i sredstava iz raznih Fondova, a borbom protiv korupcije „zagrebalo se po površini“. Tek toliko da se pokaže da se namirisao miris korupcije i da znamo da ju imamo.  I to ne zbog nas, nego zbog njih! Borba protiv korupcije nije borba protiv kriminala, već međusobna borba kako bi se umanjio broj potencijalnih protivnika. Iznosi se prljavi veš, a  rješava se onih koji nisu prikladni za daljnji politički put, ili koji bi mogli biti čak i opasni za one koji su trenutno na vlasti.  Zato jer o njima puno znaju, zato jer su  u  istom loncu bili, i sada su još uvijek!

I što sad? Kažu da nam je puno bolje od kad je Karamarko član HDZ-a. Umjesto  bajke o caru, sad možemo početi pisati jedan drugi igrokaz. Recimo, Karamarko dobije podatke o nekim kriminalnim radnjama šefice HDZ-a i ostalih HDZ-ovaca,  i mora pokrenuti istragu.

„Dobar dan predsjednice“ ući će Karamarko u prostorije HDZ-a, „znate, za popodne bismo morali obaviti istragu, vezano uz one dvije afere….. Hoćete li moći danas, ili da to nekako odgodim do poslije izbora. Ili, što mislite da jednostavno  stavimo predmet u ladicu, pa za Boga miloga, ja sam ministar MUP-a, neće valjda nitko kopati po mojoj ladici.“

Bože dragi, smijurije!

Mislim da su stanjem na našoj političkoj sceni najviše inspirirani komediografi, koji eto, imaju jedinstvenu priliku da ne moraju uopće smišljati scenarij za nove komedije. Jer mi Hrvati, umjesto Dubrovačkih ljetnih igara imamo  Jesenske izborne igre, prepune  dobrih komedijaša, glumaca, satiričara, a mislim na koncu i tragičara!