“Samo mrtav pjesnik je dobar pjesnik!”
Piše: Armin Pohara
Živ pjesnik je gotovo uvijek sumnjiva spodoba, neomeđenih i nekontroliranih misli, pa je kao takav potpuno neupotrebljiv u bilo kakve dnevno-političke i nacionalne svrhe. Živ pjesnik ne pripada nikome i po inerciji već se sužavati i uokvirivati, nego se širi i na prste propinje milujući zvijezde i ćutljivu tišinu iza njih.
Živ pjesnik je propalica, pijanac I gotovo nikada nije NAŠ …a bog zna čiji je?
Ovo pravilo odavno važi za sve naše balkanske državice i sva totalitarna društva. Pjesnici i književnici naših naroda u svakom smislu pripadaju nekoj od nacionalnih književnosti, ovisno kojoj državi pripadaju, ali oni nikada, ako su od imalo većeg značaja, ne mogu pripadati samo i isključivo jednoj nacionalnoj književnosti i kulturi.
Svaki značajni pjesnik, književnik, filozof… nalazi svoje odredište unutar jezika. Jezik je njegova domovina i sklonište, jezik je njegova sudbina I odredište. Kao takav on pripada svima koji govore i misle na istom jeziku, i svako ima potpuno pravo na njega.
Zato je svim nacionalističkim pokretima vrlo važno prisvojiti jezik i zarobiti ga unutar grotesknih i nemogućih kvazijezičnih pravila. Jezik kojim smo govorili je isti jezik kojim govorimo i sada, samo što se promijenio njegov službeni i politički okvir, ali njegova suština i duh su sačuvani u svoj njegovoj cjelovitosti.
Grane toga jezika su se razapinjale na mnogobrojne strane, ali su korijeni i stablo našeg jezika oduvijek bili isti.
Nema ništa loše u tome što se on sada može zvati i srpski i hrvatski a po novome i bosanski, ako se uz svu različitost u nazivu jezika čuva neosporna svijest i razumijevanje o njegovom zajedničkom korijenu i golemoj sličnosti.
Svi smo bili svjedoci nakaradnih pokušaja politike proizvoditi novogovor i nasilno i neprirodno mijenjanje prirode jezika, ali smo isto tako vidjeli kako je jezik bio jači od toga i uglavnom sȃm odbacio ove sumanute i zloćudne namjere.
Prevoditi srpske književnike na hrvatski i obratno, nije samo smiješno i nepotrebno, već je i duboko nepravedno i podcjenjivački prema vlastitim čitateljima i služi samo jeftinim I jednodimenzionalnim političkim idiotarijama.
Kako se može i zašto Krleža prevoditi sa hrvatskog na srpski jezik, kada je potpuni smisao svakoga čitatelja ne samo čitati, nego i potpuno zaroniti u ljepotu misli i jezika autora. To nas sve čini bogatijim za jedno izvorno i netaknuto iskustvo. Isto tako bilo bi vrlo bolno i ružno prevoditi jednog Danila Kiša ili Borislava Pekića na hrvatski. Svako prevođenje knjiga je težak i odgovoran posao i smatra se gotovo nemogućom misijom i pri svakom prijevodu gubi se i pili mnogo od slojeva, koji pripadaju samo originalu.
Jezik kojim govorimo još uvijek je pod napadima i pritiscima raznoraznih intelektualnih patuljaka i srdačnih službenika sustava na svim stranama, ali možemo sa olakšanjem primijetiti kako se ponovo sve više razumijemo i mnogo manje zaplićemo jezikom u strahu od velikog brata, sumnjivog susjeda I svemirske policije.
Nestale su mnoge rijeci koje su se pojavile početkom devedesetih, jer su bile neprirodne unutar jezika a zadržale su se samo one koje bez obzira na svoje začeće i imale svoga smisla i prepoznatljivosti. Neke od tih riječi sasvim sigurno će se udomiti i ostalim jezičnim regijama. Jezik je živ i razvija se unutar pravila i zakonitosti vlastitog organizma, a ne na sjednicama, zasjedanjima i političkim dekretima.
Upravo iz te nemoći zatvoriti poniziti jezik, (mada su ga teško ranili) rodila se paklena potreba tjeskobnih pokreta za mrtvim pjesnicima. U nemoći pronaći velike žive književnike, sa kojim bi podijelili svoje jadne, nemušte, ali vrlo opasne svjetonazore, naši političari, besramno ruju po grobovima tražeći oslonac za svoje šepave ideje.
Prisvajanje mrtvih pjesnika nije veličanje i slavljenje njihovih velikih djela, već je samo nastavak borbe protiv drugih i beskonačno cijeđenje mržnje i stalnih sukoba.
Politiziranje umjetnosti i njeno svođenje na najniži nivo dostojanstva, jest u svojoj suštini i definiciji ANTIKULTURA, ta crna rupa iz koje se mnogi, do jučer relativno razumni ljudi, više nikada neće vratiti. Naš je pjesnik dobar samo dok je naš, ali ako ga vole i njihovi onda u njemu mora biti nešto vrlo sumnjivo, ne samo za nacionalnu književnost, već i samu naciju. Od te sumnjičavosti do totalne optužbe za izdaju i neprijateljstva prema vlastitoj naciji dijeli ga nevidljiva linija ucrtana u prašini i dobroj volji nacionalnih vođa i očeva.
Razlog ovog nekulturnog prisvajanja i nisu mrtvi pjesnici, koji im sada služe kao jedra u ovom jezivom brodolomu, već nepokoreni živi pjesnici kojih se nastoje odreći, jer nisu njihovi, a veliki su i stalno se o nečemu oglašavaju. Najbolje mjesto za ovakve obračune našli su unutar samog poimanja nacionalne književnosti.
Svjedoci smo smiješnog i nezgrapnog prisvajanja Ive Andrića, Meše Selimovića a u zadnje vrijeme i Duška Trifunovića od strane srbijanskih kulturno-političkih krugova. Kao da ima bilo što sporno u njihovom uvrštavanju unutar srpske književnosti, unutar koje su se uvijek i sa zadovoljstvom uvrštavali.
Ali ,oni isto tako pripadaju i bosanskoj i hrvatskoj književnosti. Nije moguće niti u jednom razumnom i kulturnom prostoru isključivo svojatati ne samo ove velike pisce već i svakoga drugog koji piše našim jezikom (jezicima) a koji se osjeća pripadnikom različitih nacionalnih književnosti.
Ivo Andrić je rođen u Travniku unutar katoličke (hrvatske) obitelji i već svojim rođenjem prirodno je pripao bosansko-hercegovačkoj ali i hrvatskoj književnosti. Isto je tako i sa Mešom Selimovićem i Duškom Trifunovićem. Prva dvojica (Ivo i Meša) su kao bosanski Hrvat i Musliman sami odredili svoje mjesto unutar srpske književnosti dok je Duško kao bosanski Srbin u nju uvršten po podrazumijevajućoj nacionalnoj logici i shvaćanjima. Srbijanski političko-kulturni krugovi su ih sa potpunim pravom uvrstili unutar svoje književnosti, ali sa neskrivenim ciljem da će zbog toga doći do njihovog poricanja i odbacivanja u drugim nacionalno-kulturološkim krugovima, što jeste zločesto, ali ih se nikako zbog toga ne može i ne smije kriviti.
Njihova krivica nastaje kada se počnu odricati svojih živućih veličina koji se oštro sukobljavaju svojoj srpskoj službenoj politici kao I cjelokupnom duhovnom kretanju unutar društva. Pokušaji da se Mirko Kovač, koji je po mom skromnom mišljenju najveći živući pisac sa naših prostora, potpuno eliminira iz srpske književnosti su stalni i besramni, i potpuno potiru sve one dobre namjere prilikom uvrštavanja mrtvih pjesnika u istu.
Sve su otvoreniji i žešći pritisci i pokušaji da se Filip David uvrsti i židovsku književnost, isto kao I Danilo Kiš i David Albahari. Pokušavaju se izgurati iz postojeće u nepostojeću književnost. Svatko pismen zna da postoje pisci židovskog porijekla ali ne i židovska književnost. Svi veliki pisci židovi su oduvijek pripadali književnostima zemlje u kojoj su rođeni i na kom su jeziku pisali. Postoje izraelski pisci ali i oni nisu svi židovi.
Sa druge strane u Bosni i Hrvatskoj odvijaju se slični procesi politizacije umjetnosti, i razvrstavanja pisaca na nacionalnim i podobnim kategorijama.
U postojećoj Bosni i nema tih snaga koje bi odlučno stale na kraj ovakvim sumanutim procesima, već se sve odvija u uskim tronacionalnim ideološkim krugovima, koji su u svojoj supstanci potpuno antikulturni. Osnivanjem Bošnjačke akademije nauke i umjetnosti zadan je težak udarac, ne samo kulturnoj sceni, nego i nekadašnjoj ideji jedinstvene bosanske države.
Za Bošnjake …Meša Selimović je izdajnik i loš pisac, a Ivo Andrić je bosnomrzac i hrvatski izrod sumnjive književne vrijednosti. Duško Trifunović je, normalno, Srbin koji je pobjegao iz Sarajeva svojima.
Bosanskohercegovačku kulturnu scenu sada predstavljaju talentirani pojedinci čije se djelovanje uglavnom svodi na izvjestan politički anderground. Nije im jasno što da rade sa Miljenkom Jergovićem, Sarajlijom odbjeglom “svojima” u Zagreb, a to što ga sada ni „njegovi“ baš neće niti vole, zato što puno vremena provodi u Beogradu, sada je, falim ti se Bože, njihov problem.
U zadnje vrijeme nešto im se otima i akademik Abdulah Sidran, zasigurno najveće ime ne samo novonastale književnosti Bošnjaka, već i nekadašnje bosanske i jugoslavenske književne scene. Na nacionalno-književni pijedestal su postavljeni osrednji pisci poput Ibrišimovica i Zilhada Ključanina kao Bošnjački odgovor na Dobricu Ćosića.
Nisu bas pretjerano sigurni je li „Avdo” zaista pravi Bošnjak, ili on još uvijek koketira sa starim pričama očevih vremena. Od kada je napustio SDA, sreo se sa Kusturicom i počeo tiskati knjige po Hrvatskoj I Srbiji, i izrazio svoje mišljenje nedovoljno umočeno u tajne platforme bošnjačkog klero-nacionalnog kruga, njegova sudbina i književne dionice su naglo kolapsilare. Ali, gle čuda, popularnost porasla.
Ali to ih nije spriječilo prisvojiti Maka Mehmedaliju Dizdara, koji se sam osjećao hrvatskim pjesnikom, među svoje Bošnjake. Mrtav je Mak, dobar je, i ništa ga se ne pita.
Literatura pamti i trpi sve ove pojave samo do određenih i to onih granica, kada se počne pretvarati u jeftinu nacionalno-političku propagandu. Nakon toga ove pojave i njeni nosioci, živi pjesnici, se pretvaraju u bezličnu i opasnu kaljugu koja sa njom, literaturom,nema nikakve veze.
Ono što pomalo raduje i daje nadu jest neuništivost zajedničkog jezika, kao i interesiranje ljubitelja lijepe književne rijeci, koji se nikako ne daju smesti i zavesti. Sa knjigama i piscima je kao i sa prvim ljubavima. Kad ih jednom zavoliš više te nije briga čiji je koji ili koja, već kako ti duša zadrhti i srce zaigra na toj tajnoj livadi gdje se kradom družimo, daleko od divljaka sa mržnjom u očima.
Zato ce Naša književnost, zauvijek ostati naša pa ma čija bila!