NEISPIJENE ČAŠE

–Pa znaš li ti čiji sam ja, bogati?

piše: Drago Oršić
Puno ljudi je upoznato sa nazivom “Bircuz” a Slavonci ponaosob, jer domaći je to naziv, kako vole reči. Po mom osobnom uvjerenju, radi se o riječi “Wirtshaus”, kući za ugostiti, naravno čisti germanizam, ali mi Slavonci ko mi…

Ma kakvi Švabe, pa to je od pamtivijeka takav naziv kod nas. Dok sam bio mlađi, volio sam, naravno tu i tamo zaći u bircuz. Sretalo se tu šareno društvo poznatih, moglo se o svemu i svačemu popričati sa prijateljima i poznanicima, a bogami i čuti koja pametna od dobro nam poznatih mudroslova, kojih tu nikada nije falilo.

Kada si im, onako prijateljski platio piće, onda, ako je nivo alkohola bio na dnevnoj liniji, pala bi i koja suza, naravno sjećanja na to kako im je netko od tvojega roda uvijek znao platiti piće. Bijahu to , mahom, seoski alkoholičari, uvijek u potrazi za dobrom dušom koja će im platiti piće, ali slušajući ih uvijek isticahu svoj rod i ponos koji, valjda nekim automatizmom iz toga i proizlazi.

Dvije stvari bile su jako važne i morale bi biti posebno naglašene pri tome. Kao prvo, uvijek je dolazilo pitanje:

–Pa znaš li ti čiji sam ja, bogati? …i onda kao nekakva kruna toga konstatacija:

-Pa mi smo starosidioci vud (ovdje op. ur.)

I, tako jednom, sjedeći u šarolikom društvu, začinjenom sa par “starosidilaca”, a u raspoloženju za šalu, postavih u rundu pitanje, da mi se do u detalje objasni, što u stvari znači biti strosjedilac, i zašto upravo sjedilac na kraju.

Nakon toga uslijedila je rasprava, a svaki od prisutnih trudio se dati objašnjenje koje bi srž problema objasnilo do u tančine. Slušajući graju, koja je nastala nakon mojega upita, a posebno sekvence pojedinih objašnjenja, ne mogoh a da se ne nasmijem, pa ponekada i grohotom.

No da bi ipak čuo sva mišljenja i objašnjenja, pozvah rundu pića, ali samo ukoliko zavlada red i svatko iznese svoje osobno objašnjenje, ali da drugi ne upada u riječ.

Naravno, takvu priliku nitko nije htio propustiti, a i aduti (piće) bijahu u mojim rukama, te poslije poslužene runde nastade ipak nekakav red. Prvi se za riječ javio Mirka, inače “kroničar”, a to se na selu dobro zna što je i kako stoji po pitanju alkohola.

–Vidiš, Bajo, sad ču ti ja objasniti, što je to starosidioc. Moj pradid se tu rodio, moj did, moj čača pa onda i ja. Imali smo eto nešto zemlje, pa se još ponešto i ženidbom dobilo, a i kupilo se (“To manje” doprlo je iz redova slušalaca).

To Mirku nije smetalo, nego, kao da ništa nije čuo nastavio je objašnjavati:

-I onda, bivalo je svakakvih vremena.Nekad se imalo, a bogme nekada bijaše i krize. Ali živilo se. Moji koljenovići bijahu vrijedni i, ne da se hvalim, ali stekoše poveće imanje. Onda se još živilo u zadrugama, pa bilo puno svita na okupu. Svatko je imao svoju zadaću i nije bilo vrdanja, moralo se raditi. I tako ti moji ovdje žive već cili vik pa se onda sa pravom zovemo starosidioci, jel si sad shvatio, boga ti?

–Ma, sve je meni Mirka to jasno, ali nije mi jasno zašto “sidioc”, zašto ne posjednik, imaoc, ili bilo šta drugo, nego baš sidioc. Nemoj zamjeriti, ali to mi nekako vuče na sjedenje, nerad a ne na nekakve vrijedne pregaoce i stvaraoce. Pa reci sam kakav je to seljak koji se  zove starosidioc. Nije se moglo orati konjima i sjediti, nije se moglo bilo što na imanju uraditi sjedeći, osim naravno sitnijih poslova, a oni opet ne bijahu od neke velike važnosti za prosperitet imanja.

-E, moj bajo.Ti mi nekako dođeš ko neki fiškal. Pa nisam ja to izmislio, to ti se uvik tu tako zvalo. A pravo da ti kažem, kad si nekada znao proći selom, lipo je bilo vidjeti na klupici bake i đedove kako te pozdrave i upitaju za zdravlje, ma milina.

Staneš tako, pa malo podivaniš sa njima a i čuješ koju pametnu. Prid svakom kučom bila klupica, a i moram ti reći da je i narod bio puno više bogobojazan nego danas. Onda se znalo što je svetac, veliki gdje se cili dan ništa ne smije raditi, osim marvu namiriti, pa onda dopodnevni svetac gdi se samo jelo smilo skuhati pa popodnevni kad se opet poslije ručka svetkovalo, a sada došlo neko naopako vrime pa i sve veće svetce guraju nediljom nebi li se radnim danom raditi smilo. To mi baš nikako ni ne odgovara.

-Negodovanje i odobravanje sa strane Mirkinih istomišljenika, ponovo je nagnalo smijeh u cijelu grupu, a bogami i razna objašnjenja pogrešaka koje je komunistički režim unio u naš životok. I cijela bi se priča ovdje možda i završila sa još kojom smiješnom dosjetkom, da nam se, nekako više skromno i nekako stidljivo ne javi djed, a on je to stvarno, sa svojih 90 godina i bio.

Nisam mu znao ime, ali svi ga u selu nazivahu “drvenim advokatom”,  jer živio je i u K&K monarhiji pa u SHS Jugoslaviji i konačno i u Titovoj Jugoslaviji, pa bi u spornim stvarima uvijek javno uspoređivao zakonske odredbe koje bijahu dobre ili loše u tim režimima vladavine.

–Eto slušam što divanite, pa bi i ja morao, ne mogao, nego morao nešto kazati.

Nakon krače stanke i pomnoga pogleda uokrug, da se uvjeri da ga svi slušaju, a bogami , unatoč posprdnom nazivu, poslušali bi što djed priča, jer nikada nije lupetao gluposti, nastavi:

–Ti, Mirka lupetaš gluposti. Pa tvoji su, iz Bosne prid Turcima pobjegli i računali su da im je Sava dovoljna zaštita. Al bogami privarili su se. Onda je pametan čovik bija tud na vlasti, pokojni nam car Franjo, bog da mu duši milostiv bude. E on vas je pofato pa veli, ok možete ostati vud, dat ću vam zemlju i kuće vam sagraditi, ali nema više bježanja, nego mač u ruke i branite carevinu.

Možda bi vi i otud zbrisali, al veli Franjo, ko pokuša ode mu glava, pa se sad mislite. Poslim oslobođenja Bosne, bogme vas i raditi naučio, ni bilo sjediti na sokaku u poslen dan, to su redari strogo kažnjavali i u klade odvodili.

O tome ništ ne pričaš, a baš tvoji su bili redovno u kladama sa pedeset ili sto po goloj guzici, sad nemogu reći samo zbog nereda na imanju, bilo vas je i pijanih, a to se isto kažnjavalo u poslen dan.

Jedva ste dočekali da Monarhija propadne i virujem da ste ko i većina vridnih Slavonaca pohrlili braći Srbima pod skute. Oni ispočetka nisu bili zli, a vama je to i bilo najvažnije. Konačno ste mogli ispoljiti svoj pravi mentalitet. Radi samo ono najnužnije i nemoj se kojim slučajem prenapregnuti, sjedi radije nego potegni, popij koju više radije nego uradi nešto više.

No nebi vam ja to čak ni zamirio, da niste i ovdšnji živalj sa tim zarazili. Pa, boga ti, kako se niste ugledali na Švabe, kojih je onda bilo puno u našim krajevima, i skoro svi su dobro živili, ali su i radili.

Imali su mlinove, obrađivali su stotine jutara zemlje konjima, imali su lipe kuće i imanja, parkete i pomoste u svim prostorijama, i što je najvažnije davali vam zajam na posijano, jer bez toga bi uz rakiju i nerad pocrkali.

Naravno da ste i Titu pljeskali, kada je Švabe protjerao, pa oni su bili neprijatelji, ali ste se brzo umirili kad je i vaše tavane pomeo. No valjda je i on vidio da od vas nema neke koristi, pa je računo, da vas je bolje ostaviti u uvjerenju da vi već znadete što je za vas najbolje.

I neću više puno zboriti, jer to i tako ničemu ne vodi, ali samo jedno bi te još upitao Mirka, što bi sa tvojim imanjem koji su ti koljenovići ostavili? Rasprodo si sve i sada ti ostala samo kućica koju ti je tvoj pokojni dada sagradio, ili dogradio, a ti se danima smucaš okolo i zalaziš vud nebili ti tko piće platio. E valal ti vjera, što b i tvoji koljenovići sa pravom mogli reći. Ako si ti starosidioc, ja to za sebe nikada više neću kazat.

Poslije ovoga zavlada muk. Nitko više, ili iz respekta prema onome što je čuo, ili iz nekih drugih pobuda ne progovori niti riječi. I sam sam se zamislio. Htio sam se nasmijati na ovu temu, ali odjednom mi više nije bilo do smijeha. Puno toga shvatio sam iz ovoga monologa “drvenoga advokata”. Puno toga istinitoga, što prožima Slavoniju i njene žitelje.

Više mi ni piće nije prijalo. Napustio sam Bircuz, a na stolu je kao znak istine ostalo neispijeno piće.