Iz naše arhive/ Objavljeno 27.02.2014.
foto: Emil Cipar
tekst: Sonja Breljak
Pozdravljaš me prijatelju iz daljine s ovom fotografijom. Veliš …sunce zapelo u drveću …Lijepa asocijacija. Lijepa inspiracija. Pogled ka suncu …
Ali, moj pogled stremi u visine. Pratim tanke grane, visoka, ponosna stabla. I mislim, kako tako tanka uspijevaju, odolijevaju, granaju se, rastu.
– Visoko, više ...šuškaju, šumore ...tamo nas čeka plavetnilo neba, sjaj podnevnog sunca, lahor najljepšeg vjetra. Tamo nas ptice nadlijeću, oblaci miluju. Visoko …tamo je tiho, svijetlo, tamo je toplo!
Pognute glave primjetim tek korak ispred, ili dva. Podižem pogled, vidik se širi. Ustajem. Rastem! Pokucam li, vrata će se možda i otvoriti. Živjeti. Taj cilj je kao nebo dotaknuti. Kad mogu tanke grane ….
Treba učiti i od drveća.