Iz naše arhive/ objavljeno 23.11.2020.
tekst: Sonja Breljak
Kao govorni prilog tekst je emitiran u prvom satu emisije Hrvatima izvan domovine HRT-a 19.11.2020.
Kad mi se s početka prošloga tjedna javila Ivana Perkovac, urednica Glasa Hrvatske, nisam se previše iznenadila.
Naime, suradnja Hrvatskog glasa Berlin i Glasa Hrvatske, međunarodnog programa HRT-a, posebno radijske emisije Hrvatima izvan domovine, traje već prilično godina.
Stoga, kad se netko od kolega ovog programa, primjerice Tatjana Rau, Majda Ivković ili Ivana Perkovac, jave pismeno ili telefonski, već znam kako ih zanimaju pojedine teme iz iseljeništva.
I jasno, na suradnju sam uvijek spremna i između ostalog jer oduvijek jako volim radijski, tonski izričaj.
U tjednu iza kolege s radija zanimalo je kako u iseljeništvu obilježavamo dan i dane u kojima se sjećamo događaja od prije 29 godina i žrtve Vukovara i njegovih branitelja. Uobičajeno, više je takvih prigodnih obilježavanja kod nas u Berlinu, no ova pandemija je sve te kontakte ograničila i prekinula, nema nikakvih okupljanja niti prigodnih skupova. Spomenuh misu i molitvu za Vukovar i Škabrnju te pisane i glazbene priloge koje smo mi na Glasu, kao i svake godine, priredili za Dan sjećanja.
U pripremnom razgovoru dotakosmo se tih godina, sudbina gradova i ljudi. I ja naše, moje, pa velim kolegici Perkovac kako bih prije kakve kratke vijesti, radije napisala esej jer me tema tako dira i budi emocije. Rečeno, dogovoreno i učinjeno!
Taj esej, pun emocija i teških sjećanja, snimih i poslah kolegici a emitiran je 19. studenog u prvom satu emisije Hrvatima izvan domovine. Pročitajte tekst koji slijedi ili u dnu priloga, otvorite link i poslušajte emisiju u kojoj je prilog emitiran (od 16-te minute).
PISMO GRADU
Dragi Grade na Vuki i Dunavu,
više od tisuću kilometara je između nas, a gle, glas i slika o tebi, iz tebe, stiže i do mene, u daleki svijet, u grad na obalama Spree i Havel.
Kamo sreće da je svijet tako umrežen bio i prije 29 godina koliko nas dijeli od dana tvog stradanja! Možda bi manje patio. Ti si simbol žrtve, tuge i patnje ali i otpora, prkosa i ponosa.
Pišem ti iz njemačkog glavnog grada jer razumijem i osjećam tvoju bol. I patnju. I muku i zdvojnost. Kamo s teškim uspomenama i sjećanjima? Kako dalje?
Upaljene svijeće i molitva na misi u Berlinu i drugim gradovima širom Hrvatske, Njemačke i svijeta. I mom domu. Tople riječi razumijevanja na Hrvatskom glasu Berlin kojeg uređujem i vodim. Poezija, glazba i sjećanja.
“Kad smo čuli da je Vukovar okupiran bili smo u centru Berlina, na KuDamm-u, organizirali smo mirni protest ukazujući na zlo koje se čini hrvatskom narodu. Nismo mogli vjerovati, ali ipak je ta vijest bila istinita i jako, jako žalosna”, piše mi teta Liza Kopić, poznata aktivistica i humanitarka Zavičajnog kluba Brođani koja u Berlinu živi više od 50 godina. Sudjelovala je u brojnim akcijama pomoći ranjenoj Hrvatskoj.
Naše iseljeništvo ima tu otvorenu ranu i čežnju i bol za izgubljenim domom, pa te, dragi Grade, potpuno razumije u tvom bolu. Ja posebno.
Nikad zaboravljene slike tvojih ulica, razrušenih kuća, od straha izbezumljenih ljudi. A samo koji mjesec iza tvoje velike boli, i sama se, iz svog grada u Bosni u Hercegovini, nađoh u koloni prognanih, baš s Vukovarcima u istom prognaničkom centru, svjesna boli koji kriju oči i ruke strarica što u hodnicima hvarskih hotela upliću konac u vez a sanjaju ulice svoga grada i djecu kojoj ne znaju sudbinu.
Tad sam željela samo da to sve što nam se događa, uskoro bude kao da u nekoj tužnoj priči, netko nešto, ružno sanja. A potrajalo je nesnosno dugo.
U ovoj daljini, dok gledam upaljene svijeće širom gradova u Hrvatskoj i pratim Kolonu sjećanja i virtualni pogled s Vodotornja, rasprostirem po stolu svoje bolne rane, ključeve nepostojećeg doma, bratova pisma iz bugojanskog logora smrti, mamine poruke iz stana na šestom katu bez struje i vode, prevrćem u sjećanju godine neizvjesnosti i novih početaka bez igdje ičega, u tuđoj zemlji. I plačem.
Natapam skoro trideset godina stare požutjele papire, svojim suzama, za svoje i tvoje drage i pokojne, za Sinišu Glavaševića, kolegu s kojim me veže i Sarajevo, isti grad u kojemu smo u isto vrijeme studirali. Od sjećanja se ne može pobjeći, nosimo ih sobom kakva god da su. Ti barem znaš, Siniša, naš grad i nije izgubljen, tu je u nama, jer Grad, kažeš i ti, to su ljudi.
Živim u velikom europskom gradu. On nema Vukovarsku ulicu. Ne pale svijeće na rubovima šetnica. Ovdje nije blagdan. Ali, u mom srcu Vukovar ljubavlju svijetli. Ta ljubav neka brzinom svjetlosti, stigne do tebe i tvojih ljudi. I neka ti Stvoritelj da vječno, toplo sjećanje na tvoju izgubljenu djecu, ali i dostojanstvenu budućnost novim naraštajima u tvojim ulicama. Za to se skromno, od srca i ponizno molim. Pozdrav dragom Vukovaru, iz Berlina!