Nećeš biti velik dovijeka
piše: Antonio Gavran
Nakon dugo vremena izbivanja vraćam se pisanoj riječi. Iz meni poznatih razloga morao sam malo zapostaviti ovaj portal, ali kako stvari stoje očito je jasna ona stara: „Koga nema bez njega se može“.
Nije me bilo, ali nisam nikome niti falio, zaključit ću nakon samo nekoliko minuta provedenih na portalu. Namjerno odabrah ovaj naslov kako bih se dotakao jedne svakodnevne teme koja se neprestano isprepliće u ljudskim životima.
Ljudi prolaze – novi dolaze, sjećanje ostaje rekli bismo! Da ili Ne, nije teško zaključiti… Odgovor da biti će ako nas pitaju drugi, ali uspomena rijetko ostaje. Ne postoji nezamjenjiv čovjek i koliko god svatko od nas bio vrijedan toliko je s druge strane bezvrijedan i sasvim običan.
Napusti li čovjek posao, vrlo brzo biti će zamijenjen.
–Da bismo spoznali koliko zaista vrijedimo pustimo ljude jedno vrijeme bez nas …tko to od nas ima hrabrosti učiniti, jer rezultat koji bi iz toga mogao nastati možda bi bio porazan. Biti na poziciji strašna je stvar za čovjeka.
Svi te vole, svi se smiju tvojim pošalicama iako uopće nisi humorističan, svima si drag i onda odjednom kad nestaneš sa scene nitko te ni pozdraviti više ne želi. Takvi smo mi ljudi, dvolični, ma što dvolični… trolični, četverolični… Koliko god lica je potrebno toliko ćemo ih stvoriti. Ne poznajem često niti one najbliže meni iako ih svakodnevno susrećem.
Pitam se koliko će me se ljudi zaista sjećati kada jednog dana zauvijek prestanem šetati ovim stazama. Još je rano za takve misli, jer mladost mi tek dolazi, ono najbolje razdoblje života još dugo neće prestati, ali nema danas sigurnih.
Ne postoji onaj koji može reći da će sutra dočekati novo sunce. Nema onoga koji sa stopostotnom sigurnošću može reći kako će drugima uvijek biti važan i biti dio njih. Ljudi se vole, ljubav prođe, naučili smo živjeti za svaki novi dan. Nije to ni loše, jer kad bismo zastajali u vremenu ne bismo mogli koracati naprijed, stalno bi prošlost kočila naš život.
Ali zasigurno duboko u sebi čovjek može priznati tko mu je zaista važan i napokon skinuti tu svoju masku s lica, da barem nekoliko ljudi upozna pravoga mene, pravoga tebe i svakoga od nas. Nećeš biti velik dovijeka.
Ne hodi malen ispod zvijezda jer daleko su miljama te tako naočigled bliske zvijezde. I svatko će jednom baš tim zvijezdama otići i biti tako dalek poput njih. Koliko si velik nikada nećeš spoznati, možda tek oni poslije tebe shvate kakav si zaista bio, ako ne onda tvoj trag nije duboko urezan u nebeski svod i zvijezda tvoja previše je blijeda da bi sa zemlje bila vidljiva.
Sasvim ste sve to lijepo srocili g. Gavran.Spomenuste da su jos, po nekome pravilu, godine ispred vas, pa bih vam, kao stariji dao jedan savjet.Vidite i ljudi koji su zivjeli u spiljama i lovili Mamute, uspjeli su ostaviti tragove o sebi, ne da bi ih znali poimenicno nego kao poruke buducim generacijama “hej i mi smo postojali i zivjeli ovdje”!Tako i vama savjetujem, ostavite buducim generacijama poruku ” hej i ja sam zivio ovdje” a vjerujte mi manje je vazno kako je bilo vase ime ili prezime, vazno je djelo koje ce o vama svjedociti. Bez zamjerke!!!