piše: Sandra Marelja Muić
I dalmatinska zima, koje ove godine nije ni bilo, ide svom kalendarskom kraju. Nakon višetjednog mariniranja u kiši, dva dana sunčevih zraka i svježeg zraka koja su se ukazala, učiniše se pravim čudom.
Odradivši dulje prisilno mirovanje kući, izmigoljih jučer kratko među narod. Osim nekih kratkih posjeta zdravstvenim ustanovama, prošli mi brojni tjedni bez pretjeranog dodira sa vanjskim svijetom.
Nije da se zimi ima uz more šta propustiti. Siječanj uvijek škrt u svemu, pomalo bezličan i uvijek predug sa onim strogim plavetnilom mora koje nam servira bura, a veljača uvijek sa čudnim vremenom i daškom nade u proljetni šušur koji će zaživiti kaletama nakon što bajam procvjeta.
Ove godine sve drugačije izgleda, osim kišne marinade i bajam procvjetao prerano, bure nema nikako, a šušur se skriva stidljivo unutar četiri zida, u što me već i ova ograničena mobilnost već mogla uvjeriti kad sam se zaputila u obližnji trgovački centar.
Zdanje koje je prije nekoliko godina potpuno oživjelo i moderniziralo ovaj pristupni dio poluotoku danas djeluje kao kazalište koje je popunjeno samo u prvom redu. Radi, nešto se odigrava, ali se nema šta vidjeti i nema tko gledati.
Malobrojni ljudi neveselo i gotovo bešumno prolaze oko mene. Stisnuti u svoje jakne iz prošlog desetljeća drže poluprazne vrećice i bježe dalje. Prisustvujem mučnoj sceni u mesnici, čovjek sa malim dijetetom u naručju nakon višestrukog propitivanja cijena ovoga i onoga i svega, na kraju ostade kratkih rukava i za ono malo što je htio obitelji priuštiti. Mesar samo odmahne rukom i dade mu vrećicu.
Poslije toga se polako zaputim prema gornjem platou gdje su terase kafića i natkrivena tržnica, inače uvijek živahan dio i radnim danom, ne samo vikendom. Usput se osvrnem na centar za mobilne i telefonske usluge, to radi kao i prije, ovo se ostalo može sve u prah pretvoriti, tu nema promjena. Ti neće propasti sigurno.
Deset sati prijepodne, prodavači sa svojim obilnim pretrpanim štandovima, gotovo svega što ti srce poželi, ali …nigdje nikoga! Tu i tamo netko zaluta između zelenjave s jedne i druge strane da bi kupio glavicu salate, i to je sve. Ostali u velikom luku prema stranom diskontu otvorenom unutar centra, koji je vjerovatno sam centar i spasio od potpune pustoši.
Prodavači prate moje korake kao po magnetnim poljima, svatko se nada da ću se negdje zaustaviti. Ali nitko, ama baš nitko ne ide punih ruku ili barem jedne pune ruke, ne čujem šalu ni smijeh odnekud, svi odrađuju još jedno jutro takvo kakvo je.
Cijene hrvatistanske, kilogram blitve četrnaest kuna, hm. Što reći? To je otprilike jedan sok u kafiću, a puna vrećica zelenila nam se čini skupa. Kako reći onome tko je brao i prao (!) list po list da se to čini puno, a nije nam puno u trafiku po cigarete ili bočicu flaširane vode po astronomskoj cijeni?!
Posljednji red prodavača sa cvjećarima dobro poznatima, srdačno se pozdravljamo, divim se nevjerovatnoj eksploziji boja cvijeća koju imaju svi, potpuno u kontrastu sa letargičnim ambijentom gdje su smješteni. Dobro im je tu, natkriveni su, imaju civilizirane higijenske uvjete, garažu, toalet. Ljeti im se glava pretvori u pekmez od pritiska ispod natkrovne konstrukcije, ali to ionako nije posao gdje će se netko potužiti na burn-out-syndrom. Uzeh najžući ljiljan kod svoje cvjećarice da mi popravi dan i da otresem taj osjećaj neimaštine koji se zavukao svugdje. Od obližnjih dvadesetak stolova, možda dva zauzeta sa kavama i čašama vode.
Još dijetetu po krafnu u novu trafiku ovdašnje tvornice kruha i idem se otkotrljati kući gdje svijet u vlastitom toplom dnevnom boravku, ipak nešto vedrije izgleda. Na staklu trafike natpis „Portal dobrote – kruh za poslije“, iznad toga velika prazna košara na koju taj natpis upućuje.
Ta hvalevrijedna ideja kupovine kruha za nekoga kome treba mi je zbilja bila plemenita od prvog pojavljivanja u medijima, ali mi nikad nije bilo skroz jasno kako u praksi funkcionira. Kako zna onaj koji ostavi taj kruh za koga to ide, da li ide u ruke baš onome kome treba ili će neka proračunata baba sa talijanskom mirovinom pokojnog muža i četiri apartmana, namečiti se tu i dolaziti po kruh koji bi koga drugoga spasio?
Ipak, nemah mira pa gotovo na odlasku upitam prodavačicu je li ta akcija funkcionira i je li ljudima to koristi? Mlada žena samo žalosno zavrne očima na moj upit i uzdahne;…“ne možete ni zamisliti ,…ne možete ni zamisliti“.
Bilo mi je kao da mi je netko onu dijetetovu krafnu umočio u ocat i sol i dao da je pojedem zato što sam to uopće pitala.
Kako to da nisam mogla prvenstveno misliti na to koliko snage treba da bi se tražilo kruha od nekoga. Ubila me ona spoznaja kad sam joj vidjela izraz lica i shvatila zašto je ta košara u deset sati prazna, zato što su ljudi već sve pokupili, a više nije imao tko šta ostaviti?!
Grozomorna spoznaja da u lipom mom gradu ljudi su potrebni kruha, da smo do toga došli.
Ostavih joj kune da makar jednome još olakša dan i zaputih se kući.
Evala vam gospodo, i to baš gospodo…kakav ste posao napravili svi skupa. Evala vam.