ČISTU SMO VAM JE PREDALI

piše: Sandra Marelja Muić
Jedna od posebnosti novije hrvatske povijesti je obilježavanje nacionalnih praznika.

Ne zbog važnosti praznika i nacionalnog ponosa, nego što se svaki put spremamo na neki igrokaz, na neku dramu, i na to kako će proći glavni lik.

U biti, najtragičnije je što povod okupljanja postane marginalan.

Još pamtimo žalosne scene iz vukovarske Kolone sjećanja …vrh vlade stjeran na začelje, podijeljenost na ove i one, na za i protiv, kao da nismo jedan narod; zbog toga sve te nijeme žrtve samo još jače vrište iz davnine.

Povirujem  danas svako malo  u tijek proslave u Kninu.

Zanima me tko je došao, kako su se dame obukle i koga će najviše narod izdevetati i je li to narod koji deveta ili samo neka manipulirana grupica unutar naroda.

Premijer se penje na govornicu, napet i sapet kao da je obukao jedan broj manje odijelo.  Nije mu lako, ali junački izdere svoj kratki govor u mikrofon, popraćen  obligatornim zvižducima i uzvicima i strči se natrag.

Od govora nam nije ostalo ništa u pameti, jer nije ništa ni rečeno, osim (opet) međusobnih prepucavanja sa opozicijom i dalekih zamaha koji su išli sve do Mletačke vlasti i Turaka, kao da je išao plivati oko nekog otoka da bi došao do kraja govora.

Kako mi se kosa diže na glavi od njihovih prepucavanja, ne bi da se radi o ičemu drugom nego o otimanju fotelje dok je još topla, bez obzira tko se na kojoj strani nalazi.

Predsjednik žmirka u podnevno sunca i trepeće svoje parole – predizborne, dobi i on svoju audio pozadinu u zvižducima. Nakon davanja izjave novinarima na trgu, napada ga verbalno jedan posjetitelj i katapultira ga u komunističke dimenzije. Najbolje od sviju je prošao potpresjednik sabora, on je doduše i najviše spominjao branitelje i njihove obitelji.

U stanju sam sve odgledati još jednom i trčati između štednjaka i daljinskog, samo da uhvatim sekvencu gdje spominju da će svi zajedno nastojati i truditi sanirati ovu grozomornu kašu u koju su uvalili Lijepu našu i da je dobrobit i stanje nacije najbitnije. 

Zalud moja dobra volja, mislim da to nije spominjano.

Premijeru pozivanje na branitelje nije pomoglo ništa, jednostavno nema kredibilitet, ljudi mu to ne vjeruju. Ne mogu se branitelji poistovjetiti s njim, ne samo zbog toga što je pao sa tenka u mirovanju, nego  pogotovo nakon izjave da je sa 20 godina bio premlad za sudjelovanje u obrani države …pa se, eto usavršio u davanju autogolova.

Poznajem puno njih koji nisu bili premladi za obranu, iako su isto godište, ali definitivno su bili premladi da se više nikad ne vrate majci na ručak.  Generale nisam ni vidjela da su tamo, barem ne one sa haaškim stažom. Otpilili i vlast i opoziciju, te se najbolje osjećaju uz ribe koje ne govore ništa.

Tmurno  i izmrcvareno ozračje, sukladno situaciji u zemlji, na licima ljudi nema radosti, neki suzdržani dignitet i muka.

A jutro i je počelo mučno, u obližnjim Vodicama se bivši branitelj raznio bombom, još se ne znaju točni podaci i o kakvom je slučaju riječ …

Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja kao ogledalo stanja razjedinjenosti i rezignacije. Prigodno vješanje zastava su zamijenile oznake za apartman. Da ih treba treba staviti radi popunjenosti smještaja, bilo bi ih u svim dvorištima, sada se  rijetki drže te tradicije.

Teško mora biti sjećanje na ratni put i proživljene dane, kao i život poslije toga, bez obzira na potporu države.

Teške su i uloge za koje se sve ta nesretna braniteljska uniforma još uvijek koristi.

Ali, mislim da je još teže gledati ono na što se država svela, ovu masovnu ruiniranost i mulj u kome sve grca.

– Čistu smo vam je predali, jamačno misle oni pravi čisti branitelji, a sada je nitko više saprati ne može od vaših prljavih šapa.