TKO BRINE O ISELJENICIMA

S međunarodne konferencije o iseljeničkom turizmu

tekst i foto: Sandra Marelja Muić

Zadar/ Nemalo me iznenadila najava međunarodne konferencije o iseljeničkom turizmu  u lipom mom gradu  i to u našoj najnovijoj prezentacijskoj dvorani, onoj u obnovljenoj Kneževoj palači.

Zadar svakako ima mnogo opcija za ugošćavanje konferencija i kongresa u svojim hotelima, no tematski je  vrlo malo  vezan uz iseljeništvo, eventualno samo uz one generacije koje su poslijeratno iseljavale u Italiju. Klasično mitteleuropsko iseljeništvo kakvo se može naći u srednjoj Dalmaciji i drugim dijelovima Hrvatske, ovdje nije dominantno.

Svakako, jedna  krasna prilika za susret s dragim prijateljima koji su sudjelovali u izlaganjima i za osluhniti bilo iseljeništva nakon toliko godina. Čovjek nikada ne zaboravi kako se osjećao ako je proveo godine u tuđini, kako je doživljavao mirise, okuse i boje domovine, i koliko ga je uspravnim održavala pomisao na povratak, na taj prvi ili većini, drugi dom, makar mislili drugačije.

Grad Zadar i prekrasna Kneževa palača koja je iz derutnog sna  probuđena poticajnim sredstvima Europske unije, zaželjeli su krasnu dobrodošlicu ovaj vikend od 30. lipnja do 02. srpnja, brojnim znanstvenicima, uzvanicima i govornicima na panel diskusijama, od kojih sam ja uspjela nazočiti onoj popodnevnoj pod brojem 7, o iseljeničkom turizmu i medijima, meni po struci i najbliskijoj, iako bih vrlo rado bila nazočila i drugima.

Govornici su tu  prilično žustro raspravljali i izlagali problematiku vezanu uz iseljeništvo i turizam, te medijsko  praćenje općenito i potporu samim Hrvatima i hrvatskim zajednicama, društvima i intitucijama koje skrbe o iseljenim Hrvatima.

Zanimljivo bi bilo čuti i predstavnike iseljeničkih medija  s drugih kontinenata, kojih isto ima nemali broj,  jer povećana  geografska udaljenost sigurno dodatno utječe na formiranje odnosa i doživljaj domovine.

Kao glavni problem se iskristalizirao manjak sluha za potrebe iseljenika od strane matičnih institucija, te povezanosti u komuniciranju i uvažavanju samog iseljeništva kao bitnog čimbenika ne samo u razvoju turizma.

S obzirom da nam iseljeništvom stjecajem okolnosti postaje sve veće, ti bi se odnosi svakako trebali promijeniti, od komunikacije prema turističkim zajednicama i državnim institucijama do komunikacije s nositeljima turističkog razvoja, prijevoznicima, hotelima i drugoj turističkoj infrastrukturi. Vjerski i ruralni turizam se, npr. izdvojio kao vrsta turizma koju bi bilo potrebno poticati i koja bi našla svoj potrošački segment među iseljenicima; to je bio jedan od zaključaka nazočnih na ovom panelu; gđe Abramović iz Laudato Tv, gdina Puđe iz Večernjeg lista, gđe Rore iz Matice iseljenika i gđe Orešković iz  Državnog ureda za Hrvate izvan RH.

Mislim da su to minorni izbori kod vrsta turizma, okrenuti ka starijim generacijama, generacijama pečalbe.  Tu je još mnoštvo vrsta selektivnog turizma  prilagođenih današnjem potrošačkom segmentu, pogotovo tim trećim i četvrtim generacijama iseljeništva koje su se odmakle od kupališnog turizma i samim svojim načinom života koje im je omogućio opći društveni i tehnološki razvoj se izdvajaju od nekadašnjeg života odricanja koji je bio usmjeren na to da se osigura materijalna egzistencija, tj posjedovanje odgovarajuće nekretnine u domovini.

Potomci iseljenika danas i sami imaju svoj pomladak, brinu se za što kvalitetnije obrazovanje i olakotnije životne okolnosti, nisu opterećeni kovanim ogradama, trokatnicama, pa čak ni voznim parkom toliko. S obzirom da su  baš oni sami najbolji promotori turizma koji, nevezano uz sjajne prospekte i propagandu svake vrste, najbolje profitira od usmene predaje, izvrsne su potrošačke grupe za avanturistički, ronilački, sportski, biciklistički, vinski, gradski turizam koji bi povratkom u zemlje u kojima borave. privukli istomišljenike.

Dr. Marin Sopta, predsjednik ove konferencije,  koji me vrlo ljubazno uputio u dvoranu među publiku, prilično je emocionalno završio ovu panel diskusiju pitanjem tko i kada će povezati te brinuti se o (tim) potrebama iseljenika, ostavivši  čak i gorak okus maćehinske nebrige domovine Hrvatske, ne samo po ovom pitanju.