O ČEMU HRVATI ŠUTE

…dok traje dinara jednog 

piše: Emil Cipar

Već sedam godina živim u Hrvatskoj nakon povratka iz Njemačke. Resocijalizacija je bila nužna i nadao sam se kako ona neće trajati dugo, jer ipak nisam baš toliko toga zaboravio.

Ali …malo morgen! Prevario sam se gadno. Što vrijeme više odmiče ja se sve manje snalazim, sve manje razumijem što se oko mene događa.

Da pođem redom:

Kad sam se vratio, a bilo je to 2007. bilo je to vrijeme Ive Sanadera. Nisam mogao shvatiti njegovu bahatost, nisam mogao shvatiti kako s jeftinim trikovima uspijeva obmanuti hrvatsku javnost. Jedan od njih bio je famozni ZERP i: …ne damo ni korak hrvatskog prostora!

Demagogija jest alat političara, ali samo onda ako narod na nju nasjeda. A Hrvati su vjerovali u „časne i poštene“ nakane njihovog premijera, iako je taj trik bio jako proziran. Potpisivale su se peticije, bojkotirali slovenski proizvodi, a crkva, Akademija znanosti i umjetnosti i druge ugledne institucije su šutjele.

Pravi hrvatski muž bio taj dr. Ivo Sanader i Hrvati bili ponosni na njega, jer se tako zdušno zalagao za Mirka Norca, a u drugoj izbornoj kampanji i za druge hrvatske generale koje on ni pod koju cijenu nije htio izručiti u den Haag 🙂

Danas znamo bolje. Ta jeftina Sanaderova demagogija bila je samo plašt ispod kojega je on nesmetano pljačkao državu …prodaja INE, afera FIMI-media i slično.

Danas se Sanaderu sudi za njegove grijehe, a Hrvati prate to suđenje sa istim interesom s kojim prate radnju u nekoj turskoj sapunici ili nogometne utakmice u Ligi šampiona.

Država se zadužuje i zadužuje, državna imovina se rasprodaje, a Hrvati to ne žele ni vidjeti, ni čuti…

Preskočimo Jadranku Kosor, koja je bila slučajna premijerka, jer je Sanader slučajno dao ostavku. Nakon nje dolazi nova snaga koja obećava i obećava.

Ali dvije i pol godine su prošle, a ništa se dogodilo nije osim što je Hrvatska još više zadužena, što gospodarstvo stagnira, što je više nezaposlenih i što sve više mladih, visoko školovanih ljudi napušta zemlju.

Od obećanih reformi niti r na vidiku. Država se i dalje pljačka, samo što se to sada ne zove FIMI-media, već predstečajna nagodba, ili intelektualne usluge, ili…

A Hrvati šute. Ili …ne šute, ali pričaju i zaokupljeni su temama koje sa državnom pljačkom nemaju nikakve veze kao na primjer o Šimunićevoj kazni zbog fašističkog ispada.

I opet se potpisuju peticije, kao u doba dok je Sanader pljačkao zemlju. Ne peticije protiv pljačke državne imovine, već protiv Šimunićeve kazne, protiv ćirilićnih natpisa, protiv homoseksualaca…

Hrvati glasno protestiraju protiv svega i svačega, samo ne protiv stvari koje ugrožavaju njihovu egzistenciju.

Kolega Željko Peratović je mukotrpnim, dugogodišnjim istraživačkim radom uspio dokazati kako su UDBA i KOS i danas itekako moćni i da u svim strukturama društva imaju svoj utjecaj. Tko ih i kako financira danas?

O tome Hrvati ne pričaju, jer se i sami osjećaju dijelom velike korupcijske hobotnice. Teško je naći Hrvata koji nikada nije primio ili dao mito, koji nikada nije koristio neku vezu da bi nešto isposlovao.

I to je to. Mislim kako se Hrvati boje države u kojoj ne bi postojalo mito i korupcija i u kojoj bi se stvari rješavale na pošten način. Red, rad i disciplina …bože sačuvaj!

Zašto ja to sve ne razumijem?

Pa valjda zato, jer se predobro sjećam vremena kada su njemački političari pokušali nešto slično kao ovi naši danas.

Sjećam se dobro …bilo je to početkom 80-tih, tadašnja vlada htjela je uvesti porez na dodatak za noćni rad i rad nedjeljom i praznicima.

Odmah nakon što je ta vijest procurila u javnost, njemački narod je stao na noge. Bila je to toliko dugo tema svih razgovora, dok vlada nije odustala od svoje nakane.

Bezbroj je takvih primjera.

Isto tako mi ne ide u glavu zbog čega Hrvati nikada ne govore o svojoj bruto-zaradi, nego kažu da im je plaća ono što legne na banku, kao da porez, odbici za mirovinsko i zdravstveno osiguranje nisu od njih zarađeni. Od novaca koje Hrvati odvajaju za porez plaćaju se skupocjeni automobili koje vlada kupuje, podmiruju se gubici u državnoj blagajni koje ministar financija daruje privilegiranima u predstečajnim nagodbama, njime se plaćaju sumnjive intelektualne usluge…

Kad bih ja bio veliki poduzetnik u Hrvatskoj ni ja ne bih plaćao porez. Ne isplati se to. Puno je bolje čekati predstečajnu nagodbu u kojoj će mi dug biti oprošten. Ostala bi mi na taj način i koja kuna kako bih mogao počastiti ministra financija, ili koga već.

Istina jest da malom poduzetniku zbog par kuna viška ili manjka zatvaraju radnju, jer navodno …reda mora biti. Ali ako se radi o Konzumu ili EPH …e onda to već ne ide. Tu vrijede druga pravila.

Dok Hrvati brinu brigu o Šimunićevoj kazni, ili razbijaju ploče s ćiriličnim natpisima ne mora si onaj tko u ovoj državi o svemu odlučuje razbijati glavu kako će dalje pljačkati narod.

Kad čujem razgovore u kafićima i vidim kako se žustro priča o demonstracijama u BiH, ili u Ukrajini, o referendumu, o ćirilici… pitam se uvijek: O čemu oni to!

Čini mi se kako će i na sljedećim izborima Hrvati moći odlučiti samo jesu li za mito ili korupciju, UDBU ili KOS, ili sve zajedno.

To je ono što ne razumijem. Tu opijenost Hrvata koja traje i traje…

…dok traje dinara jednog