-Tjeram šegu, bolan
Dino Hajdarević
Ispod lipe u sredini dvorišta seoske džamije, sjede dva stara prijatelja i gorljivo raspravljaju o vjeri i stvarima metafizičke naravi.
–Bog je jedan i svevišnji – zaključi Husein već na početku razgovora.
–Dobro, ali to još ne kaže ništa o tome što je on – reče Abdulah.
-Bog je sve. Eto što je!
-Kako misliš sve?
-Tako – sve.
-Znači da je bog ovaj kamen? – rukom pokaza na obli, sivkasti kamen podno svojih nogu.
-Božesačuvaj da je bog kamen! – udari Husein u smijeh.
-Sad si rekao da je bog sve. Onda je i ovaj kamen.
-Jesam vala, rek’o sam… Al’ ne može bit’ da je kamen stvorio svijet. Neću ni ja da se klanjam kamenu.
-Zašto, prijatelju? Zar ti misliš da si bolji od kamena?
-Jašta da jesam. Ejiššš – protisnu kroz zube – Tol’ke godine se znamo i ti meni da sam k’o kamen.
-Pitam samo. Zar misliš da si bolji od kamena?
-Kako da nisam. Kad bi ga zafijukn’o završ’jo b’ kod Petra kovača u dvorištu! On to meni ne može napravit’. Dragi bog sa mnom može šta hoće. On me i stvorio.
-Zar je zbog toga bog – bog? Zato što te stvorio?
– razmišljao je i sve zastajkivao u govoru.
-Eto vidiš; svi su oni stvoreni zbog toga što je jednu noć tvoj pohotni pradid tvojoj pohotnoj pramajki skinuo dimije.
-Ali Alah je htio da on njoj skine dimije!
-Jest, ako mu se zavukao u mošnje! – udari se smijati Abdulah.
-Ma jeb’o te patak – gurnu Husein Abdulaha pa se stade i on smijati – kako to mo’š kazat’!
-To si ti rekao! Bog je sve! – rugao se – Bog su moje mošnje!
-Šuti budalo da te ne čuje tko. Imaćemo belaja k’o zadnji put s Farukom. Jes’ taj čo’ek zabadalo majko mila…
-Pusti ti Faruka, reci ti meni što je bog?
-Da što je bog! Jebo te… – odjednom zastane – Eto! Bilmaze! Tjeraš me da griješim dušu! Reci ti meni što je bog! Da te jeb… Uf! Uf! – otpuhivao je Husein grijeh od sebe i mahao glavom.
-Kažu kršćani: U početku bijaše riječ i riječ bijaše od boga. Bog je, Huseine, riječ; ništa više i još mnogo toga.
-Riječ? – zbunjeno će.
-Da. Ljudski rod razvio je sposobnost govorenja pa svakoj stvari, biću ili pojavi nadjeva ime. Naziv. Imenujući čovjek sebi približava nešto. Shvaća nešto na način koji je sličan osjetilnoj spoznaji. Mi, takoreći, imamo osjetilo razuma.
-Pa i kamen je riječ – prekine ga – ali nije bog.
-Istina. I zato kada kažeš kamen ti i da ne vidiš taj kamen znaš na što se misli pod time. Znaš kako to kamen izgleda, kakvog je oblika, da je tvrd… Riječ je znak, a taj znak ima svoje značenje. Grubo rečeno, znak kamen ima značenje dio stijene. Tako je i riječ bog znak. Ona je znak za nešto ili nekoga koje ili koji je stvorio sve. Uopće. I tebe i lava i lipu – prstima poteže zelenkasti list lipe što mu se poviše tjemena igrao na povjetarcu
-i Zemlju i Kozmos i Ništa. Sve! I ono što leži iza postojanja. Totalitet. Pojava u neizbrojivo mnogo oblika i bez oblika; jedan i mnogi; istodobno vremenom obilježena i bez vremena uopće; ona traje i dotraje, ali je trajna i vječna. Ona mijenja jedino oblik ili ga uopće nema –
Husein ga sada gleda nijemo, ne proturječi više već izgleda načas zelen kao mučen morskom bolešću, a načas sav ozaren i crven od naprezanja da shvati
–Totalitet bivanja i ne-bivanja, to je za ljude bog. Bog je oznaka za rađanje djeteta, smrt tisuća, pupanje cvijeća, zalazak Sunca, pahulju snijega, Mliječni put, treskavicu, snove i sve planinske lance zemlje kedrova što zavijeni u maglene skute skrivaju ”dveri bogova”.
-Ma šta kažeš… – nehotično izusti Husein.
-Ja ne osporavam To, kad To jest; i smrt jest. Ja čisto odbijam da se tome klanjam i da u ime toga s nekim dijelim megdan. Ja se tome divim! Ja se divim Totalitetu, Kozmosu, Cvijetu, Morima i Mravima, ali im se ne klanjam kao što oni znaju da se ne treba klanjati nama. Na nama je da živimo, jer to od nas Život hoće. Ti i ja smo želja života za sobom samim… prijatelju… Na nama je da živimo kao stijena – tiho i postojano, kao rijeka – žuboreći i mijenom, kao mrav – ustrajno i snažno, kao lav – plemenito i hrabro, kao breza – dostojanstveno i graciozno, kao zmija – mudro i spokojno, kao svinja – društveno i zaigrano…
-Svinja… – promrmlja tiho.
-Stvaranje je to, nije to stvoritelj. Pojave su to, nije to biće. To su bića, ako baš hoćeš. To ne traži da se pred tim ponizuješ ili da nad tim likuješ. To ne traži ništa i traži sve. Ono daje i uzima i nagoni te da činiš isto jer ti si dio toga. Ono ne traži da proždreš sve što ti dođe šaka čisto jer možeš… Jede li lav da se preždere?
-Ne znam… – oprezno će – Nisam lava vidio nikad. Samo iz priča.
-Jedino je čovjek biće koje se dosjetilo da povrati kada se prejede, tako da može žderati još.
-Božesačuvaj povratiti hranu.
-Boga kakvog mi danas poznajemo, izmislili smo mi sami zbog sebe samih. Takav je bog nama potreban. Lavu on ne treba… Bog je u nas ljudskog lika. Sultan na nebesima. Mi mu se molimo i dajemo molitvenu daću k’o što dajemo veziru u Travniku, a on sultanu na Porti. Mi se, Huseine, klanjamo sami sebi.
-Znači bog nije kamen?
-Ajde hajvanu! Odnio te šejtan – smije se Abdulah i odguruje u šali Huseina – Ja ovdje umirem, a ti…
-Tjeram šegu, bolan – smije se Husein.
-Još samo nešto… Ako sam ja u ovoj nedođiji spoznao to, ne kažem da je to istina, kažem samo da sam to spoznao… a pročitao sam mnogo manje knjiga od crkvenih otaca svih bogomolja… nemoguće je onda da ti učeni ljudi ne znaju isto. Mora postojati razlog, ili razlozi, zašto se i dalje ustraje na čovjekolikom stvoritelju…
-Strah.
-Šta kažeš? – iznenađen upita.
-Strah. Eto što je. Stis’o se mujezin između zlatnih slova Kur’ana i drhti kao prut. Vani je život, Abdulahu. Strah je samo tu – kažiprstom se lupka po čelu.
-Da nisi i ti pio Tefkine šljive pa ti se pamet razbistrila?
-Ajde ti… – odzvanjaju riječi međ zidovima džamije.
Pričaju tako Husein Sokolović i Abdulah Hodžić, prijatelji od malih nogu pa međusobno i mogu ovako razgovarati iako jedan drugog ne razumiju uvijek.
Husein potječe iz težačke, ali dobrostojeće porodice; eno tamo, pored vodenice mu je kuća. Priča se da je od roda Baje Nenadića, no to njemu nikada nije značilo mnogo. Rodio se, dobio ime, boga, komad zemlje; njemu i previše.
Odrastao je neopterećen prošlošću svojih predaka, jer ni nitko od njegovih nije mario za te stvari. U kući su brzo shvatili da Husein ne stremi karijeri kakvog visokog dužnosnika, bilo vojnog, upravnog ili sudbenog pa su pustili dijete da se razvija kako mu volja.
On je većinu svoga vremena provodio vrzmajući se oko vodenice i u igri s Abdulahom jer su odrasli, takoreći, kuća do kuće. Trčkarajući oko vodenice, pažnju mu je plijenio onaj čudni kotač što ga okreće voda. Pitao se uvijek kako to. Kako to da se netko dosjetio i kako je uopće napravio kotač kojeg pokreće voda.
Prisjećajući se tih dana, njegova bi mati govorila da je kotač dotjerao vodu na Huseinov mlin – diveći se drvenom kotaču, polako se u njemu rađao drvodjelja. Tako je prva stvar koju je izdjeljao bio nekakav vodenički kotačić, ali je bio toliko mali i nezgrapno čavlima učvršćen da se raspao nakon što se tri dana okretao na kanaliću za skupljanje kišnice.
Ne očajavajući, Husein je ustrajao i s vremenom stekao takvu vještinu da se o njemu pročulo i izvan sela. Budući nije imao braće i sestara shvatio je da će se – kada im vrijeme borama na licima ispiše starost – morati brinuti o svojim roditeljima pa je otvorio obrt spojivši tako ugodno s korisnim.
Njegovi roditelji, Mehmed Sokolović i Zeina rođena Serdarević, jedni su od onih ljudi koji su obilježeni svojim obiteljskim zaleđem i suženim vidicima na koje te ovi brdoviti krajevi hoćeš–nećeš sabiju, proživjeli svoj vijek obrađujući komad zemlje što ga je Zeina donijela kao miraz, a Mehmedu pripala po nasljednom pravu.
U kući je uvijek bilo i za njih i za vlast pa se nisu imali razloga buniti što jedna četvrtina selu po mirisu prepoznatljivog Zeinog kukuruznog kruha, odlazi svakom begu, paši i veziru što je gonjen ratnim vihorom ili neutaživim apetitom za imanjem prohujao kroz njihovu varoš.
Prizemni ljudi, prizemno nebo, osiguralo je da za svoga života ne spoznaju znatno drugačije doli onoga što su znali oni prije njih i što će, najvjerojatnije, znati oni koji tek imaju da dođu.
Slično je bilo s Abdulahovom porodicom. Glava kuće hodža je imenom Halid Hodžić; sin starog seoskog hodže Ismeta Hodžića, koji je među prvima došao u ove krajeve i tu zasnovao obitelj.
Želio je Ismet svim srcem, raji koja još nije upoznala pravu vjeru, obznaniti postojanje jednog boga. Boga koji je svačiji i ničiji, ali kojega je ljudska strast za posjedovanjem rascijepala i pribila na križ, polumjesec, šesterokraku zvijezdu i svaki mogući simbol što ga se ljudski um dosjetio.
Odrastao uz oca hodžu, Abdulahov je otac, kao po nekoj sasvim logičnoj računici, naslijedio očevo zvanje postavši novi seoski hodža. Evo i sada se oglašava s munare i svjedoči svoju vjeru pozivajući narod na džumu dok njegova žena, hodžinca Azra, priprema ručak.
Hodžinca Azra, rođena Hadžiselimović, potomak je starog plemena Azra, a njezin otac Muhamed jedan je od onih što su gonjeni iskrenom vjerom u opravdanost ekspanzivnih ciljeva svoga sultana, s mačem u ruci došli pokoriti nevjernike.
Opravdavši se pred sobom, sultanom i svevišnjim, zadovoljan što je svoj život ispunio višim smislom i učešćem u stvaranju boljega svijeta, ostavio se Muhamed mača i posvetio proživljavanju svojih preostalih godina života kujući najljepše džezve od bakra da seoska raja može piti kavu kao plemstvo na Visokoj Porti.
Ne imajući muškog potomka, a osjećajući da će uskoro iskovati svoju posljednju džezvu, Muhamed je sve svoje ostavio kćerki da idući u tuđu kuću ponese sa sobom miraz dostojan kakve sultanije ili barem begovkinje. Predavši joj listine kojima potvrđuje svoj naum i želje, legne u ovu tvrdu zemlju zaklinjući svoju mezimicu da nikada ne dozvoli da se prema njoj odnose kao prema nižem biću.
-Kćeri – govorio joj je dok je bio živ – dok god imaš komad zemlje i muškarca možeš gledati u oči, a da se ne stidiš.
Ta je bogata, ali skromna žena godinu dana poslije očeve smrti pošla za Ismetovog sina Halida, spojivši tako dvije kuće u jednu. Nedugo potom, u jednoj noći prije nego je Halid trebao ići učiti sabah, u njoj je počeo bujati život kojeg će poslije devet mjeseci nazvati Abdulahom.
Neopterećen ratnim zbivanjima kojima su svjedočili pogranični dijelovi carstva, Abdulah je rastao i odrastao u mirnim vremenima. Blagostanje njegovog života pokojih bi godina bilo narušeno dugom zimom ili pomanjkanjem tinte za njegove prirodom nadahnute pjesme.
Čekajući da Stanislav, zvan Stanko dućandžija, nabavi novu zalihu tinte koju su ovdje gotovo isključivo trošili njih dvojica i hodža – Stanko za računicu i dugovanja, a hodža za popis živih i umrlih – mladi je Abdulah vrijeme kratio igrajući se s Huseinom ili čitajući kojekakve knjige što je krišom uzimao iz medrese.
Vječito u svom poslu, Abdulah se naočigled udaljavao od očevih stremljenja da jednoga dana preuzme njegovo zvanje; onako kako ga je on preuzeo od svoga oca.
Ipak Halid je bio razborit čovjek – nije očajavao suviše; smatrao je da očaj izjeda čovjeka iznutra gore od bilo koje poznate bolesti, ostavljajući tek opnu od kože otrovnoj praznini što zjapi kao bezdan – pa je s osmijehom zaključio: ”Halal mu bilo’.’
I na tome je ostalo. Dok su sva ostala djeca učila zanat ili odlazili u druga mjesta tražeći svoju koru kruha, on je trošio tintu kujući stihove.
Bilo je to neobično zanimanje u ovim krajevima – stihoklepstvo, ali su se svi naviknuli na njega i njegovo tako da mu nitko nije spočitavao sanjarsku narav i odbojnost prema fizičkom radu.
Dapače kad god bi koji mladi ili stari par po prvi, drugi, treći ili četvrti put sklapao bračni savez, zamolili bi njega da im sastavi koju lijepu riječ i pročita ih dok oni pred hodžom i svjedocima potvrđuju svoju ljubav ili koristoljubive namjere.
Isto je bilo za sahrane. Rekao bi ono što se u takvim prilikama očekuje ili, ako se znalo da je umrli bio tvrdica, slagao takve satire da bi cijelu svitu oko rake bolio trbuh od smijeha.
Naviklo se selo, navikla se brda na Abdulaha, navikli se na Huseina i njihove razgovore – onome tko ih ne zna hodžinom sinu više nalikuje Husein nego Abdulah – navikli se na njih dvojicu u paru.
Sada već svatko zna da ćeš ih bez iznimke svake subote naći gdje ispod lipe raspravljaju o stvarima većim od njih samih.
Osim Faruku vodeničaru, nije smetalo nikome što njih dvojica dok vjernici prije molitve uzimaju abdest, plešu na ivici nedopuštenog, a počesto u nj upadnu. U tim bi im trenutcima prišao jedino Halid i više u šali nego s prijekorom pitao:
-Dobro vas dvojica, što ste vi po zanimanju?
-Drvodjelja, dragi hodža – reče Husein.
-Djelam stihove u hartije, dragi oče – dobaci Abdulah.
-E pa, hajte vas dvojica pričajte o tome, a pustite mene da pričam o bogu i vjeri – odvrati Halid i zadovoljan svojim odgovorom vrati se u džamiju klanjati džumu.
-Pusti ti starog – Husein će – tko kaže da običan svijet ne smije pričati o nebesima? Zar ja njemu branim da priča o tesanju drveta? Evo mu i čekić i dlijeto… – odjekivalo je džamijskim dvorištem.
I tako – u krug.