tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Držim kako poznajem dosta naših ljudi u Berlinu. Što kroz novinarski rad, što kroz druge aktivnosti. Ili to uobražavam.
Često se dogodi kako ustvrdim da puno ljudi poznaje mene, opet iz istih razloga, a manje ja njih. Slično se potvrdilo i nedavno u Hrvatskoj zajednici.
Naime, pristupio mi Zvonko Dužaić. On je često vrlo angažiran u Zajednici u vrijeme kakvih zabava. Vrijedan i tih čovjek. Veli …onako, u petak ...onaj prošli ...njegova Marija slavi u Zajednici, 70. rođendan, pa eto, pozivaju. Sad …fino je to ali ja nikako da povežem stvari. Često sam u Zajednici kad se što događa ili ako vodim program koje Pola ure kulture ili kakve zabavne večeri …ali poziv na rođendan?! Bijah malo iznenađena.
Pa, veli dalje gospodin Zvonko, kad bi ja …ma eto onako, kako to radim i inače u raznim prigodama, eto, kad bi, program rođendanske proslave vodila, sačinila uvod, napisala koju …Sad, Zvonko tek kasnije pobliže pojasnio kako u stvari očekuje od mene jednu pripovijest, priču o Mariji.
Fino je to, mislim. Lijepo da su se sjetili mene. Viđamo se često a skoro nikako ne poznajemo, kakvi smo, kakvi su ljudi, čime se bave, koga imaju ..
Ma, stotinu pitanja pada mi na pamet …tko će sve doći, koliko treba uvodni program da traje jer treba naći jednu podnošljivu mjeru a ostaviti i vrijeme za zabavu.
E, sad, program, pa priča, pa uslikaj, pa pošalji, ima toga. No, na početku početaka svakog rada je upoznavanje. Tako i ja, moradoh najprije upoznati našu slavljenicu. Pa ju nagovorih na kraći razgovor. Super, prihvaćeno. Tako, još prije rođendana upoznah pobliže Mariju. Te napisah uvodnu pripovjest koja je svjetlost dana ugledala u prošli petak, na proslavi rođendana Marije Capan, gdje bijah iznenađena brojnim, ljubaznih gostima dobre volje, koji uz to i pažljivo slušaju kad netko nešto čita ili recitira. Ma, bravooo!
A rekoh sljedeće:
Kažu, najljepši su rođendani kad ste još dijete pa o proslavi brinu roditelji, ili oni kad ste su srednjim dvadesetim i mislite kako je cijeli svijet stvoren samo radi vas. Ili oni vas u ranim tridesetim kad na rukama nosite vlastitu, netom rođenu djecu, recimo kad smo mi žene, mlade majke. Ili pak onaj kad smo u zreloj dobi pa nas naše potomstvo ne zaboravi. Čujte, sva su doba lijepa, nek je samo zdravlja. No, od svih i kod svih doba, ponajljepši su oni dani rođenja koje čovjek ne proslavlja sam. Već se za stolom okupi obitelj rođaci, prijatelji …kao večeras. Kao za ovim, rođendanskim stolom.
Naša slavljenica ima prelijepo ime – Marija. U finom razgovoru, prije koji dan, upoznah pobliže gospođu Mariju Capan. Djevojačkog prezimena Jederan.
– Rođena sam u Novom Sadu, 28. 2. 1944. godine, ispripovjedala mi je Marija. U Njemačku sam stigla tisuću devetsto sedamdesete godine. Imala sam 26 godina. Radila sam najviše u Simensu, na montaži. Stanovala sam svugdje, Schoeneberg, Siemensdamm …Imam dvije kćeri, ovdje su obje, imaju 49 i 41 godinu. Zovu se Vera i Ljubica. Imam petero unučadi, Nadin i Niko, od starije kćerke i Adriana, Mira i Aleksandar, od mlađe.
U Hrvatskoj zajednici sam od 92. godine. Došla sam preko Ankice i Vere. Bio je tad predsjednik, danas pokojni Jasmin Katadžić. Puno smo u Zajednici radili, pomagali u kuhinji, često bili tu, pratili zabave, pospremali, pomagali, tako ostalo i do danas. Tu smo, Zvonko i ja.
Tako mi je pripovjedala Marija. I dodala još ovako: – Sa 60 sam otišla u mirovinu. Tu sam u Berlinu, tu su mi djeca. Sad živim u Charlottenburgu, A porjeklom sam Mađarica, nisam zaboravila ni mađarski ali ga nemam s kim govoriti. Imala sam dva brata, obojica su umrli. Imala sam i tri sestre, jedna je umrla, jedna živi u Novom Sadu a jedna u Italiji.
Eto, rođendan je Marijin, sedamdeseti. Pa dođite Sonja, veli mi Marija. Bit će tu moji najbolji prijatelji, spremit ćemo jelo, Branka, Mara, Branko … I ja velim, doći ću, baš mi se dopala gospođa Marija. Draga žena.
Marija voli crvenu boju. Od cvijeća su joj najdraže ruže …to Zvonko treba znati. A od svih pjesama najviše voli ovu, nadam se da ju naši glazbenici poznaju. Ide ovako: ..Zavoljeh te ludo, čini mi se od rođenja, ljubav kao tajna, živi kao uspomena. Pjevale bi usne, ali neće moja duša, čak ni ona više neće da me sluša. Ostariću, neću znati, dal ćeš za mnom zaplakati, ko ja za tobom …
A na kraju našeg razgovora, Marija poručuje: Svima vama koji niste, koji ćete, želim da i vi doživite i dočekate moje godine, lijepu starost i da vas služi dobro zdravlje. Živjeli! Živjela slavljenica!
Dok čitam tekst, krajičkom oka hvatam stol gdje sjedi gospođa Marija, od uzbuđenja i topline, rumena u licu. Kćerke i unuci oko nje. Moja pripovijest izazvala suze pa tješim stariju Marijinu kćerku riječima: Pa nemoje plakati. Eh, da je i meni tako , u ova doba imati mamu …
Dugo u noć se plesalo i pjevalo. Slavljenica je dobila pregršt lijepih želja, cvijeća, kolača, darova.
Bio je to lijep, zabavan program. Ugodna večer u ugodnom društvu. Gornji tekst baš lijepo, emocionalno primljen, Načinih i preko stotinu fotografija koje darovah Mariji i Zvonku.
Drago mi je da upoznah ove ljude. A svemu je kriv/zaslužan, Marijin rođendan. I ono …napiši nam koju …