Stružec- Venecija/Na poziv poznanice, odlučih se za put u Veneciju. Na tamošnji, poznati karneval. Već odavno želim vidjeti tu čarobnu Veneciju. Čarobna!? Ili je to samo fasada.Poći ćemo u pola noći, tako da busom stignemo rano ujutro tamo.
Ali, kako to obično ovdje biva, uvijek nastane neki nepredviđeni problem. A taj je – poplava u, i okolo Siska. Tako da autobus ne može proći. Polazi se pola sata ranije, jer moramo po ljude u Petrinju, a kako veliki autobus ne može proći preko uskog mosta u Martinskoj Vesi, pokupiti će nas mali kombi, pa ćemo po njih.
Idemo preko Ivanić grada, Dubrovlaka do Petrinje, pa natrag. U Sisku če nas čekati naš veliki bus, pa ćemo put Venecije. Noć je , pada kiša i sve je na vodi, tako se i put odužio. Strah od svih voda uokolo i mrak je, iscrpio nas je sve. Dok smo još pokupili ljude u Zagrebu i krenuli po kiši, bili smo već puno sati na putu.
No, dobro, oni mlađi, uz rakiju vino i kolače, bolje će to probaviti, oni stariji koji zure u noć, i ništa ne vidie, a htjeli bi …odužit će im se put.
Na prvom zaustavljanju, mora se na toaletu, a nismo uspjeli, zato što prištižu i drugi busevi, more buseva. I svi idu u Veneciju na karneval.
Izlazimo iz busa, kiša lijeva . Za par minuta do WC-a, potpuno sam promočila. Takova mokra, sjela sam u bus i takova sam bila i cijeli dan po gradu.
Kada smo u rano jutro stigli u Veneciju, kiša nas je pratila, onako mokre, pod kišobranima.
More ljudi.
Autobus ostavljamo, pa putujemo vlakom do grada, tu se konačno može na toalete.
Četiri stanice i već smo tu. Sve je pod vodom i na vodi.
Kapuljača mi pada na oči, ništa ne vidim, samo velike kamene popločene nogostupe i uske ulice.Voda i voda.
Kiša neumorno pada. Ne može se ni slikati, nemožemo nigdje sjesti, nemožemo vodiča pratiti.
Ah, da taj vodić. Prvo nema znak raspoznavanja, ne poznamo ga, ne vidimo ga, od tamne odjeće je nepoznat sa leđa. Kako se većina ljudi iz busa poznaje, ja imam problem što ne poznam nikoga, i sigurno je pitanje sata kada ču se izgubiti. A ako se izgubim onda če to biti strašno. Ovdje se ide samo pješice, nema prevoza, samo gondole, koje ne voze radi kiše. Sve je daleko, pa samo pješači i pješači! Kasnije smo računale, toga sam dana propješačila 20 km. Mokra i gladna. Nigdje se vodič nije sjetio da sjednemo i nešto pojedemo. Ovi mlađi su jeli putom, neki, koji su bili već u Veneciji, jednostavno su se odvojili i otišli kod Mac Donalda, kojeg ja nisam ni vidjela. Uglavnom su ovdje, male suvernirnice koje vode neki Indijci, većih dućana nema. Kako je samo padala kiša, nije se smjelo ni na mokre stolice sjesti, koje su vani bile prazne. Čim bi netko sjeo i tu izvadio termosicu i popio kavu, doletio bi konobar, koji je maloprije bio ljubezan kada smo sjedili unutra, i potjerao ljude. Baš ružna slika.
Cijeli grad, Venecija, koji je sagrađen na balvanima velebitskog drva, i na 118 otoka, ima 170 kanala, 300 mostova, jedna plutajuća oaza, bez zelenila. Imala sam osjećaj da se sve ziba. Uh!
Kolodvor “Santa Lucia”, opera “La Firence”, crkva “Sants Maria”, “Slavensku obalu”- Riva degli Schiavoni”, nazvanu po Hrvatima. Trebalo je još vidjeti Murano staklo, i zračnu luku Marko Polo. Otok do Venecije, sa plažom, koji se vidi zove se Lido.
Gondole su prevozno sredstvo, kao i vodeni taxi Vaporetti, ili vlak koji se zove Trenitalijini, a voze između Mestre i Sante Lucia. Karte se mogu kupiti na šalterima, jer na automatima su skuplje. Najbolji vodeni autobus je linija 1, sa njim se može vidjeti cijeli grad od Piazzale Roma do Lido. Karta vrijedi 60 minuta. Košta 7 €.Kada smo stigli do Duždeve palače, tu na trgu smo stali pod zidine, da dočekamo “Venecijanske maškare”, radi čega smo i došli. No, i maškarama je bilo zima i mokro, pa ih nije bilo puno. Od muzike i truba nečujemo vodiča i od mnoštva ljudi ne vidimo ništa. Baš smo imali peh.
Kupim par suvenira, jer razglednice, nema šanse niti gdje napisati, a nema ni pošte.
Bole me leđa od ruksaka, bole me ruke od kišobrana, krvavi žulj je pukao, ali stanke nema, sve do pola četiri po podne. Tada krećemo vlakom natrag do našeg busa. To vrijeme sam sjela u kafič. Ah, da kafić! Odmah s vrata te pitaju konobari, dali češ jesti, ili samo piti? Ako ćeš jesti, možeš sjesti gore, na kat, a ako ćeš samo piti, stajati ćeš dolje. Naravno da ću sjesti. Naručim, jedan tost prepolovljen na pola (15,80 €,) Cappucino i vode (5,80 €), te čips. I tu se malo odmorim. Ali konobari samo čekaju da odeš, da dođu drugi, jer ovdje je “lov na lovu”.
Vraćamo se uskim uličicama, kišobrani te udaraju u glavu, moram paziti na naočale, da mi ih ne bace. Venecijanci mrnđaju, jer mi hodamo po cijeloj ulici, a oni sa kolicima idu u kupovinu pa ne mogu proći. Naši ljudi natrag mrnđaju: “Šta oni misle, živjeti od turista, a vikati na njih”!
Mislila sam se voziti gondoli, ali od svega ništa.
Ponjeti ću jednu lošu uspomenu od Venecije, i mislim da je više neću poželjeti.
Kada smo krenuli put kući, druga voditeljica je izrazila želju, da nas naš kombi najprije odveze u Popovaču, a da onda ide po one za Petrinju, kako mi ne bi trebali toliko obilaziti poplavljena područja, jer autoputom od Zagreba do Popovače ima svega pola sata. No, to se nije dogodilo, pa sam ja prespavala kod kolegice u Zagrebu a sutradan, po kiši, zaputih se mojim autom kući.
E, baš je to bilo neko putovanje! Ako ovako bude i idući mjesec u Beču i Bratislavi, odustajem od daljnih putovanja!