ŠOKAC OD GLAVE DO PETE

To se mora najprije roditi u meni, e onda ide…

piše: Emil Cipar
Odmah na početku da pojasnim: nisam Šokac, ali me zanima sve što je povezano uz ovo hrvatsko pleme …jezik, običaji, pjesma, nošnja… zanima me ama baš sve.

Fascinira me i činjenica kako su Šokci sposobni prilagoditi se svemu i kako im je malo bilo potrebno za preživjeti razne nedaće …bolesti, ratove, poplave, požare…

Svoje običaje, svoj način življenja sačuvali su u raznim carstvima i državnim uređenjima. Šokac je uvijek ostao Šokac …prepoznatljiv po svemu oko sebe, na sebi, u sebi, pa i po hodu.

Postoje razne teorije o dolasku Šokaca na prostore u kojima danas žive, ali je najvjerojatnija ona koja kaže da su se u današnju Slavoniju i Srijem povukli iz Bosne pod najezdom Turaka u 16, 17 i 18-tom stoljeću.

U početku su bili uglavnom stočari, ali su pod utjecajem Austro-Ugarske sve više postajali ratari.

Prilikom moje nedavne posjete Gunji upoznao sam tipičnog Šokca. Mislim na tipičnog Šokca kakvim sam ga ja uvijek zamišljao.

Ivan Šokčević se zove, a nadimak mu je Romo.

I zbog čega je Romo tipičan Šokac? Ne živi od zemlje, ne uzgaja konje, nema ni blaga, kako Šokci nazivaju stoku…

Kao prvo, Romo je potomak čuvene graničarske loze Šokčevića koja je dala i hrvatskog bana Josipa Šokčevića.

-Nekada su bila tri brata Šokčevića: Marko Luka i Andrija i svaki od njih je osnovao svoju familiju. Bilo je tada puno djece, pa i ona narasla osnovala opet svoje familije i tako to išlo dalje. Da bi ih se međusobno moglo razlikovati, Markovi potomci su nazvani Markovi, Lukini …Luketini, a Andrijini …Andraševi.

Tako je ostalo do danas. Od Markovih je i Josip Šokčević, a Ivan je posljednji potomak Markovih u Gunji iako ima tri sina. Jedan od njih živi u Osijeku, drugi  je u Austriji, a treći još gleda na koju stranu svijeta će se okrenuti i otići.

Razumijem kako je Šokcu kad nema kome ostaviti imanje od kojeg su živjeli prvi Šokčevići u Gunji još prije nekoliko stotina godina.

–Danas ti ja kirbaj mogu otračiti s pečenim piletom. Nema gostiju više, djeca su u svijetu. Dok sam ja radio, bilo to u komunizmu, bilo danas… ni jedan kirbaj u Gunji nisam propustio. Uvijek se to nekako naštimalo, il godišnji, il’ slobodni dani. Il’ neplaćeno… Al’ kirbaj je mor’o bit.

U Gunji je kirbaj na svetog Jakova apostola, 25. srpnja.

Ali skupilo se toga …od svega pomalo, a najviše je bilo da Šokac više ne može živjeti od svoje zemlje kako je to vjekovima mogao. Radio je Ivan na građevini, ali 2008 se razbolio …izdalo ga srce. Da je Ivan Šokčević potomak stare graničarske loze bio dragovoljac domovinskog rata to ne moram ni spominjati.

I tako …uz bolest srca došla i depresija od činjenice da sve ono što je valjalo koljenima i koljenima prije, sada više ne vrijedi ni pišljiva boba.

Uz depresiju idu antidepresivi kako bi se oboljeli održao u nekoj podnošljivoj duševnoj ravnoteži.

Rekoh već …Ivan šokčević Romo je tipični Šokac, a uz tipičnog Šokca antidepresivi su nezamislivi. To je nešto za neurotične stanovnike urbanih naselja.

Bacio Ivan antidepresive i odlučio se liječiti po šokački. I uspio. A kako …to ću vam sada ispričati.

Ova bogata zemlja ima za sve lijeka, samo ju treba razumjeti, treba poznavati njene tajne, treba ju voljeti…

Od fosilnog drveta, kojega je u Savi i u barama oko Gunje na pretek, Ivan …vrlo jednostavnim alatima izrađuje suvenire, predmete iz svakodnevnog šokačkog života. Vješt je u tome, pa sam imao priliku diviti se raznim predmetima, kočija, klozet, kapelica Gospe Šumanovačke, križevi, kuhače…

Prodaje to Ivan po sajmovima za bagatelu, jer pravu cijenu nitko ionako ne može platiti, a Ivanu je ionako više stalo do druženja po sajmovima i razgovora o lijepim prošlim vremenima kada se šokačko cijenilo i poštivalo.

Jednom je Ivan pronašao fosiliranog jelena iz nekog pradoba i njegovi fosilni ostaci su danas pohranjeni u muzeju u Županji.

I tako …posljednji potomak Šokčevića Markovih živi danas s pogledom unazad. Pored prastare, ali vrlo tople, gusane peći izrađujući razne predmete, zaboravlja svoje boli i živi u svome svijetu.

Kada to vrijeme dopušta radi u vrtu, ili kalemi voćke. Mislim da ne moram govoriti kako ga zanimaju samo stare sorte voća, one koje su već zaboravljene.

–Ne mogu ti ja raditi po narudžbi …ajd napravi ovo, ajd napravi ono! To kod mene ne ide. To se mora najprije roditi u meni, e onda ide…

Jedan predmet mi je privukao posebnu pažnju …mala okrugla kutija sa poklopcem. Nisam znao čemu služi.

-To ti je pristruk! Drvena posuda za sol. Bez nje ti Šokac nije išao nigdje. Stavljala se pod tkanicu, džepova nije bilo. To i škljoca, ili kalemač bilo je Šokcu dovoljno. Sa škljocom je izrađivao razne predmete, čak i tamburu, frulu… A danas! Koliko toga je danas potrebno za život i ljudi opet nisu zadovoljni.

Razgovor s Ivanom liječi dušu. Nadam se i vjerujem kako ovo nije bio moj posljednji razgovor s njim, a i vama savjetujem kad posjetite Gunju, potražite Ivana Šokčevića Romu.

Kako će te ga naći? Pa bože moj kako su se ljudi otkad je svita i vika tražili i našli: pitajte nekoga u selu za Romu i svako dite će vam pokazati put.

Pogledajte radove i sigurno će vam se nešto svidjeti, samo nemojte reći: napravi mi ovo ili ono! Rekoh već …to kod Ivana ne ide.