piše: Sonja Breljak
Berlin/ U netom prošlo nedjeljno jutro ne stigoh u crkvu svetog Bonifacija gdje uobičajeno pjevam u crkvenom zboru. Put me to jutro, s razlogom odveo drugim pravcem. Sa stanice Steglitz hvatam autobus 283 koji vozi prema Marienfelde.
Izlazim na stanici ispred klinike Benjamin Franklin. Tu me čeka teta Liza, Elizabeta Kopić, dopredsjednica Zavičajnog kluba “Brođani”. Zajedno idemo na treći kat očnog odjeljenja ove velike i poznate klinike.
Otvaramo vrata sobe i evo nas u posjeti kod Marice Čondrić.
Podsjećam, Marica je putem našeg portala u ljeto 2012. godine potražila pomoć, točnije zamolila pomoći pronaći joj povoljan smještaj u Berlinu kamo dolazi radi operacije i liječenja tumora oka. Ostatak priče već spada u povijest i našeg glasila i Zavičajnog kluba “Brođani” Berlin e. V. a posebno u opis i životopis glavnih protagonistica, Marice Čondrić i Elizabete Kopić.
Pisali smo o tome svojevremeno u tekstovima naslova Slap dobrote i Pobjedili neprijatelja. Naime, berlinski “Brođani” tada su dali na raspolaganje svoje klupske prostorije, dočekali Maricu i njenog supruga Ivicu te im bili na pomoći u sve dane boravka u Berlinu. Posla je vidjela posebno teta Liza jer je bolesnicu pratila u bolnicu, razgovarala s liječnicima, prevodila, čekala, posjećivala, nazivala potrebne hrvatske službe ukoliko dokumentacija nije pristigla …i još puno toga.
Od tada do danas, Marica Čondrić je u Berlinu već po deveti puta …operacija, pregledi, terapije, operacija, terapije, operacija …sve kako bi se spasilo desno oko. Sad je u Berlinu, u klinici Benjamin Franklin, već drugi tjedan. Tumor je pod kontrolom ali previsok očni tlak zabrinjava berlinske očne specijaliste pa su prošlog tjedna poradi sniženja tlaka poduzeli dvije operacije.
Gospođa Čondrić ne govori njemački jezik. A bez jezika, razgovor i dogovor o tako važnim postupcima, operacijama i liječenju, praktički je nemoguć. Eto, zato ovih dana nigdje nije moguće vidjeti teta Lizu. Uporno, svakodnevno već deset dana boravi u klinici, pomaže, obilazi, dogovara… Toliko je tamo da joj osoblje bolnice već nudi i objedovati.
Čudili se njemački liječnici već i prije dvije godine, kad su čuli da je pacijentica koja radi liječenja i terapija dolazi iz Hrvatske, smještena u prostorijama humanitarnog društva. – Zar toga još ima …pitao tada Maričin njemački liječnik.
Ovoga, devetog puta Marica stigla u kliniku u ponedjeljak. Operacija trebala biti u utorak ali, kao i više puta prije, nije stigla potrebna dokumentacija i suglasnost Hrvatskog zavoda za zdravstvo. I neki računi od prije nisu plaćeni. Pa se naša teta Liza kao i uvijek, hvata telefonske slušalice, traži, pita, pojašnjava …koji formular, koji račun, kome poslati …
– Veli s druge strane slušalice jedna gopođa iz Zagreba, onako malo s visoka …pa što niste ovo, pa treba zahtjev, rokovi, vrijeme, nazovite, pošaljite… a ja joj kažem:- Draga gospođo, pa ja sam volonterka, nisam plaćena za svoj rad …onda je i glas gospođe u Zagrebu dobio drugi ton.
Posjedih malo uz postelju Marice Čondrić zajedno s teta Lizom. Desno oko je modro, otečeno jer je u nekoliko dana, operirano dva puta. Dan prije Maricu je posjetio i Ivan Bitunjac, predsjednik “Brođana” a dođu i drugi članovi kluba.
Istina, klub nema više iste prostorije u kojima je svojevremeno ugostio i udomio gospođu Čondrić. Bilo preskupo održavanje. Draže im bile humane akcije pa pronašli manje skup, a ipak ugodan i uređen podrumski prostor gdje se okupljaju. Društvo naime, nema nikakvu potporu bilo koje države ni organizacije niti institucije pa je u svom humanitarnom radu, prepušteno samo sebi i onom što zaradi organiziranjem zabava i održavanjem štandova. No, viđeno i iz gornjeg primjera, to nije prepreka za pomoći ljudima, pronađe se način i put.
Volonterstvu, kad je iskreno i čisto, kao kod Lize i Brođana, nikad ne istekne rok trajanja niti se zatvore svi putovi. Samo što njihovu vrijednost i trud često slabo cijenimo, još manje ističemo, a često zanemarujemo i omalovažavamo.
Iz klinike hitam u nedjeljno popodne put središta Hrvatske katoličke misije Berlin. Tamo je tribina u organizaciji HDZ-ova ogranka. Gosti -visoki, teme …isto tako. Al’ kome i koja korist od njih. Ono ljudsko, najvažnije saznadoh susrevši poznanika, nekadašnjeg predsjednika HDZ-ogranka, Stanka Halužana.
-Nisam vas dugo vidjela, pa kako ste Stanko, kako je supruga Ana?
-Dobro sam, ali Ana je u bolnici, operacija, pa upala, leži u klinici Benjamin Franklin, na Steglitzu.
-Eh, pa ja sad od tamo dolazim. Da sam znala…
Nakon toga maših se za telefon i teta Lizi koja je još kod Marice u klinici Benjamin Franklin, pojašnjavam gdje, na kojem odjeljenju i katu leži Ana …
Uvečer mi Liza pripovjeda kako se Ana iznenadila kad se pojavila na vratima njene bolesničke sobe…
Bio je to dan za lekcije iz skromnosti, ponosa, marljivosti, zahvalnosti, humanosti…
Dobra djela, baš život krase.
Marica je završila svoje liječenje u Berlinu koje je ovaj puta trajalo od 24.2.2014-7.2.2014 i već je stigla u svoj dom od kuda se jučer javila kako bi se zahvalila svima koji su ju posjećivali i brinuli se o njenom boravku u Berlinu,jer ovo je bio deveti puta kako je dolazila na liječenje ili kontrolu. Ja se osobno želim zahvaliti obitelji Sokolović koja je sedam puta brinula o smještaju Marice kada nije bila u bolnici i time pomogla kako Marici tako i meni koja sam bila sve vrijeme Maricina pratilja. Osim gospođe Sokolović također su nam pomagali u svemu obitelj… Read more »
Pomozi ako možeš, ako ne možeš ne odmaži …tako kažu u Slavoniji