Kuća bez vrata i prozora
Marija Kukić
Iako je prohujalo mnogo godina, čak i desetljeća otkada sam bila seoski đak, još i danas se sjećam jedne narodne zagonetke koja glasi:
Ja znam jednu kućicu
bez vrata i bez prozora.
Kad gazda hoće na ulicu
zidove probiti mora.
( Pile u jajetu )
Mi, djeca, radovala smo se kada bismo uspjeli riješiti ovu, ali i mnoge druge zagonetke. Bila je to naša radost i naša mala pobjeda. To je rješenje samo ove zagonetke, ali ono otkriva i skriva i zagonetku čovjeka, njegova življenja, njegovih postupaka.
Pitanja je mnogo.
Postoji li uistinu na svijetu kuća bez vrata i prozora? Kako izgleda? Ako postoji, tko u njoj živi? Kakvim životom?
Kuća bez vrata i bez prozora! Postoji li uopće? Postoji. U takvoj kući je mrak, tama, sjena… tjeskoba, samoća, sljepilo. U nju ne dopire svjetlost koja bi mogla obasjati, osvijetliti i zamilovati toplinom zagrljaja one koji žive u njoj. I izvan nje.
Zidovi bez vrata, bez prozora neprobojni su, visoki, dugi, široki. Zaklonili su vidike, okovali stanare teškim okovima sebičnosti, netrpeljivosti, samoće. Sputavaju ih, ne daju im rasti u dobroti, ne daju im disati, slobodno živjeti. Ne daju da im srce od radosti zatreperi kada ugledaju sretnog i zadovoljnog susjeda, poznanika, prolaznika – čovjeka. Ne žele da im ruka bude ruka davateljica, da im oči pogledaju i preko neprobojnih zidina, da budu radost i blagoslov bližnjemu. Mrze tuđe uspjehe i pobjede. Zavidni su, ljuti ih tuđi napredak i uspon.
Što uraditi? Prodrijeti u kuću bez vrata i prozora. Razoriti zidove neprobojne, visoke, duge, široke. Unijeti u kuću svjetlost i toplinu, iznijeti mrak, tamu, tjeskobu, sjenu, samoću, sljepilo…sve ono što sputava stanare kuće bez vrata i prozora.
Srušiti zidove, otvoriti vidike, osloboditi stanare teških okova ropstva. Pokloniti im široki osmijeh, topao zagrljaj, nježnu i toplu riječ te pokazati i dokazati vlastitim primjerom da život buja i cvjeta u svoj svojoj ljepoti i raskoši. Treba samo izići izvan kuće bez vrata i prozora sa slobodnom nesebičnom dušom i zadovoljnim nesebičnim srcem. I otvorenim dlanom darivanja, širokim lukom osmijeha, sjajnim zrcalom veselih očiju.
Možda tada bude manje ovakvih kuća, kuća bez vrata i prozora! Poradimo na tome da oblikujemo njihove stanare u nove, drugačije i bolje ljude koji će oko sebe sijati samo ljubav, toplinu, sreću, zadovoljstvo i koji će biti na ponos i radost svima oko sebe.
Često puta to će biti duboko oranje, kliska kora banane, put posut trnjem i bodljama. Nekada i uzaludan trud! Ali zacijelo vrijedi pokušati. Ako bismo oslobodili samo jednog zarobljenika, učinili bismo mnogo. To bi bila naša mala radost, naša mala pobjeda i rješenje još jedne životne zagonetke.
Najstrašnije je ne pokušati doći do rješenja i prepustiti se neuspjehu.
Dobro rekoste na kraju “…životne zagonetke.”. To su riječi koje nam otkrivaju duboku intimu u kojoj se mogu naći pojedinci okovani okrutnom stvarnošću. Nije mali broj takvih, i zato nije čudo da neki doslovce cijeli život provedu u “kući bez vrata i prozora”. Za pozdraviti je svaki pokušaj pa i ideja da se dopre do rješenja barem jedne takve zagonetke…………..