Čudan sam vam ja svat: od ludorija zaspim kao top.
Joža Prudeus
mnRuku na srce, (zašto? pojma nemam), pisao sam učiteljske priprave redovno, uredno, opširno, pregledno, svakodnevno čak i kada je bilo nepotrebno (recimo kada sam trebao đacima čitati, čitati i samo čitati. Ipak. Neka.)
Ušlo to mlađahnom učitelju u krv, pod kožu: pa nadnevak, pa naslov teme, pa nastavne jedinice, pa odgojni i obrazovni ciljevi, uvodni dio u minutu točno predviđeno, glavni dio u sekundu, završetak u stotinku; pitanja pa potpitanja, čak moguće đačke odgovore – znači i možebitna dopitanja, nadpitanja, plan ploče, domaće zadaće…
Dodamo li spomenutom stotinjak primjera, zlu ne trebalo, iako nije ni devet trebalo, neka se nađe u pričuvi. A plan ploče? A sve to začinjeno slikarijama: sunca, mora, oblaka, lišća, cvijeća, brda i dolina. Pa plavom kemijskom krasopisno, a crvenom s ravnalom podcrtano ono najbitnije.
Što je još bitnije u 45 minuta nastavnoga sata, a ni frtalj toga ne bi stalo u četiri nastavna sata. Ali. Čak sam na svaku pripravu u desnom uglu svakodnevice upisivao svoje ime i prezime. Znao bih takve pisanice od priprema tobože slučajno na zborničkom stolu ostavljati pa neka netko pogled svrne i divi se. Taman posla, gledale kolegice i kolege svoja posla, a ne moje šarolije.
Sve to bijaše u počecima kada su se u hrvatske osnovne škole (mislim osmogodišnje SR Hrvatske) počeli pojavljivati prvi pedagozi.
Bože pomozi, ti prvi, jesu bili zaguljeni: više tražili negoli davali, umjesto obratno. Bili su oni teoretski dobro potkovani, ali slabo su jahali u praksi.
I tako dalje i tako bliže.
No kada se naniže preko dvadesetak iskustvenih godina, stanjiše se i moje priprave, jednostavno sam ih u glavu upisao, a na papir pisao tek kada bi se pročulo da će idućega tjedna pedagog ili direktor na nastavni sat. Pa ono najteže: pišem, pišem… a ono nikako da mi navrate.
S vremenom sam i tome doskočio pa sam imao pet-šest u rukavu kada su dolazile u školu one čuvene tepih inspekcije.
Još kasnije, toliko sam se ohrabrio pa sam i rukopis sto posto izmijenio, točnije rečeno od uzornih kolegica priprave prepravljao tako što bih na preslike njihovih samo svoje ime i prezime u zaglavlju uglavio.
Uglavnom, eto, tako glede počesto nepotrebnog činovničkog piskaranja.
Nota bene, kako me poštovani čitatelj ne bi krivo shvatio, uvijek sam cijenio dobru pripremu za nastavnu jedinicu, ali izbjegavao kad god sam mogao pisanje zbog pisanja – jer se mora.
Kakve li sve obrasce nisu izmišljali prvi, drugi sve do posljednjega, moji dragi pedagozi. Koliko samo mnogi od njih iscrtaše kućica na jednoj stranici, tako da su mnoge njihove pripravne listine više sličile mamut-križaljkama.
Kako je vrijeme odmicalo, surađivao sam uistinu korisno i kvalitetno s mnogima koji su svojom stručnošću umnogome obogatili moje spoznaje o složenosti zvanja suvremenog školnika.
Bili su vrsni izvrsni, a ja kao ja – pa ako koji od mnogih mojih poštovanih kolega (jasno i kolegica) pedagoga, psihologa, logopeda, psihologa itd. čita ove retke neka oprosti vazda grješnom dijaku Joži u svemu što pogriješih. Ljudi smo.
Kad smo već kod dragih mi uspomena na bivše pedagoške suradnike, spominjem se jednom jednog ne baš milog bliskog susreta.
Bijaše to davnih dana u jednoj školi s morskih strana.
Ni sam ne znam što mi bi, ali nisam, časna riječ ni tada, kao ni ikada prije ni poslije, namjerno đaku zlo priuštio. No tog puta priuštio sam si jednu slobodicu.
Naime, javilo se meni taj dan, dok je kolega pedagog u zadnjoj klupi radio svoje, njih nekolicina, kao ispravili bi ocjene.
Pa da i to riješimo odlučih, ne ono jednog po jednoga, već ja pred ploču odjednom njih trojicu. Padeži su bili u pitanju.
Po sjećanju. Kažem prvom recimo:
– Vrč! – a njih trojica sprtljaše i spetljaše:
– Vrč, vrćeeeee, vrč, vrčeeee, ovaj, vrču, vrče, vrčem, eeee.
Zatim slušam:
– Sebe, sebom, sebi ili si, eeeee, sebe…
Slijede biseri:
– Tebom, s menom, oj momki…
Ja momcima klimam glavom i na ono što dobrog, kao ćorava koka dobroga kljucnu, i odgovore koji s jezikom blage veze nemaju. E, to moje odobravanje glavom shvatili pogrešno, njima to još više dade krila i uzleta pa se izlupeta sva sila neznanja, a ja lijepo mirno i staloženo zaustih:
– Doooobro. Taaako. Možete na svoja mjesta, evo lijepo vama trojici pišem tri!
Zacakliše njima oči slavodobitno, samo što ne vrisnuše od ushita i veselo krenuše u klupe.
Ja nastavih polagano, pišući:
– Teeebi 1, teeeeeeebi 1, i tebi 1! Tako je: trojka trojici.
Na ovo moje tumačenje upisanih ocjena ne znam tko je više problijedio: oni, pedagog ili ja. Umah opazih kako lice drugu pedagogu od kreč-boje poprimilo boju kuhanog jastoga. Što je bilo u četiri oka možete si misliti.
Prošlo odonda tridesetak godina pa sam zaboravio sve što mi u četiri oka istresao.
Sjedim sada, onako na malo podužoj dokolici u jednom gradu uz more, u koji sam se na prvi pogled zaljubio, i tratim vrijeme čekajući ikoga da mi se stolu pridruži. Nemam ideje da sam sebe zabavljam, kamoli samom sebi koju dobru psinicu podvaliti. Moram. Upeklo, a s poslom gotovo.
Gle, nisam dugo čekao!
Priđe stolu, ispod suncobrana, jedna meni nepoznata dama kojoj na upit:
– Je li slobodno jedno mjesto? – sva još tri velikodušno ponudih.
Sjede i uz čašu svježeg voćnog soka, pa i ja sam voćno pijuckao, poče nešto pisati, dopisivati, podcrtavati. Vidi se radišna preko mjere, pogotovo od mene kojeg ćapala fjaka. Piše li ga piše, ja jasno ne smetam. No kad bi gotova, zaklopi papire, srkne iz orošene čaše pa mi se obrati:
– Vi ste odavde?
– Trenutno da – kazah po istini – a inače sam iz (tu spomenuh odakle sam stigao amo) a tamo radim u školi.
– Ma nemojte, divno pa onda ćemo se imati priliku uskoro sresti. Ja sam, savjetnica za hrvatski jezik (tu spomenu svoj nomen et pronomen), jedna kolegica iz vaše škole sprema se postati mentoricom pa joj moram u pohode. Jasno kad ću već tamo biti, posjetit ću i ostale.
Opaaaa, znači dolijao i ja. A da budem iskren, nemam, uistinu, nikakve potrebe za službenim susretom. Ovaj mi je, ovako spontano, ležerni sasvim dostatan.
– Baš mi je drago – što da radim, ne mogu gospođi sada reći da mi nije drago pa, eto, malo zaobišavši istinu, prihvatih ja dobrodošlu najavu kao nešto čemu se osobito radujem:
– A, mogu li znati kada vas mogu očekivati? – i nastavim – mislim, ovaj, da se što bolje pripremim (ajme što to bubnuh, jezik opregrizao?!).
– Neee, pa ja sam sigurna da ste vi uvijek spremni i u načelu takvi se posjeti ne dogovaraju nego… Pa eto okvirno negdje tijekom svibnja…
Bože moj, kud baš svibanj koji ima 31 dan!?
– Nazočit ću vam na jednom ili dva školska sata, zatim malo pogledati vašu pisanu dokumentaciju. Sigurno imate sve; godišnje, mjesečne, tjedne i dnevne programe i planove, pripreme?
Možete si misliti, ne odgovaram, nego onako za sebe u sebi. Uhuuu, Joža, sad si nadrapao. Ipak uspjeh sačuvati hladnokrvnost i prisutnost duha i prihvatih:
– Ooooo, dapače. Imam za vas pripremljenu nastavnu jedinicu koja će vas zasigurno oduševiti. Čuvam je baš za takve zgode.
– Kako imate? Kako čuvate? – očito iznenađena ovako suludim mojim naklapanjima – pa ja od vas očekujem redovnu nastavnu jedinicu koja je planom odavno zacrtana. Ništa posebno, ništa unaprijed pripremljeno.
Uf, a što sad?
– Ma jasno, sve mi je jasno, ali baš tu negdje nadam se da mi upada Tadija i Dugo u noć u zimsku…
– Kolegaaaa, ovu divnu Tadijanovićevu, zimsku u svibnju? Vi ste nešto pogriješili? Zabuna?
– A, ne, ne nema problema – ne dam se ja u svojoj bedastoći smesti – znate ova luda vremena, više čovjek ne zna kad je jesen a kad ljeto. Zna snijega zapasti u travnju, čak svibnju. Ono: zeleno zalegneš, bijelo osvane. Mraz uništi pupoljke – koja me spopade ljigava liričnost, odmah se nastojim vratiti na suštinu – nema zime, bit će to kako treba. Da sam barem stao, nego poput žrvnja mljeo li ga mljeo:
– Sve sam zamislio i dvije djevojčice koje će, skrivene iza ormara, bacati vatu u zrak, pa jednu treću koja će biti majka koja će plesti na preslicu…
– Kolega, pa u pjesnika mati bijelo platno tka? Zar ne?
– Ma da, ali mala pjesnička sloboda, znate, a i posao je posao. Danas prede, sutra tka. Osim toga lakše je u razred donijeti preslicu negoli tkalački stan i koliko znam nema nijednoga u selu. Ma ni u okolici.
I noć ćemo imati, iako se u svibnju kasno mrači. Nema problema, iako su dani dugi, postoji rješenje za sve: mi ćemo navući zastore u razredu i eto nema zore nema dana, već noć duga punih 45 minuta, ako treba, ako se majka i djeca zarade i dva nastavna sata.
Budući da sam svojim tekstom cijenjenu gospođu toliko prestravio da je ostala bez teksta, ja nastavim klepetati po svom:
– Imat ću ja i anđele s nježnim rukama i zvjezdice će spuštati na parket. Ma nema “zime” bit će zima kakvih već dugo nije bilo u mom kraju i šire.
Na ovo što izblebetah ostala je gospođa bez imalo prilike da me izvuče iz neprilike u koju sam se sve više i više svojim jezikom zaplitao, pa vidjevši da sam skrenuo, okrenula ona na pisane stvari. Jednostavno zanijemila, a ja umjesto da umjesno zašutim, tepem li ga dalje:
– Sjetio sam se ako nećemo zimsko predvečerje u svibanjsko dopodne ili popodne, možemo mi, to jest ja s učenicima i onu kako baka blagoslivlja žito. E, ta je izvrsna i u pravo vrijeme pogođena oko svetog Marka. Imam jednu učenicu članicu dramske družine: prava baka, babetina, babuskara! Ako ne bude tada na nastavi, onda će morati Antonijo. Uostalom, zašto ne bi djed blagoslivljao? Kakva će to biti dramatizacija. Nastava u prirodi. Ledina odmah iza škole, nema pedeset metra. I, vjerovali ili ne, i župnik se nekako baš u to vrijeme sprema u toplice. Sve se poklopilo. Za deset.
Začudo ovaj drugi, po meni sasvim dobar prijedlog, nije nijednom riječju komentirala, očito joj se svidio, te promijeni temu:
– Nadam se, kolega, da vam je dokumentacija potpuna i da tu nećemo imati ikakvih problema?
– Ni govora – ja već s olakšanjem – to imam. Sve. Programe, planove, pripreme, nastavne, izvannastavne, redovne, dopunske, jedino nemam plan razrednika jer nisam razrednik, ali ako treba napisat ću do svibnja.
Ovim je malo ipak razvedrih.
– Drago mi je, sa zadovoljstvom ću pogledati.
– I meni, samo ima jedan mali problem.
?
– Da, ovaj, onaj, eeeee, znate ja vam sve to ne pišem po papirima, to vam je tempo pasate, (nadam se da sam dobro rekao i napisao), ja vam idem u korak sa suvremenim nastavnim i inim pomagalima. Fućkam ja grafoskope, episkope, diaskope… I tada bubnuh glup kao top:
– Laptop, laptop mi je i ljevica i desnica u pripremanju, u pripremanju i izvedbi nastave.
– Oh, divno, svejedno je kako i na čemu, mene zanima sadržaj. Baš sam znatiželjna.
– Na žalost, moram vas razočarati: neću vam moći išta predočiti. Prvo se uvukao trojanski konj, a zatim virusi. Uništile mi beštije sve programe, planove, pripreme. Srušili sustav. Popali sve!
Gospođa, kad je vidjela s kim ima posla, istinabog, bila u mojoj školi, ali mene zaobišla u širokom krugu.
Poanta je u dobroj dosjetci s virusima. Ma, znam mogao sam to sve reći u par rečenica. No noćas nisam mogao zaspati a laptop jedva dočekao da ukucam što više bedastoća. Sada mi se spava. Idem.
Čudan sam vam ja svat: od ludorija zaspim kao top.