piše: Marija Kukić
Kada si cijeli život u istoj struci, onda kroz radni i životni vijek sretneš mnoštvo ljudi. Neki su samo usputni prolaznici, a oni drugi… ah, oni drugi postaju dijelovi tvoga života i čine ga bogatijim, zanimljivijim, ispunjenijim, ljepšim…
Nas tri bivše učiteljice razredne nastave, koje sam nazvala u šali „Tri gracije iz Kroacije“, godinama njegujemo i razvijamo ne samo ljudske i poslovne, nego i prijateljske odnose.
Iako jedna Marija živi u Pakracu, sedamdesetak kilometara udaljenom od Kutjeva, to nas nije spriječilo da se nakon dužeg vremena vidimo i sretnemo.
Sve tri smo bile vidno uzbuđene. Đurđica i ja jer nas čeka putovanje i susret s dragom prijateljicom, a Marija jer nas je nestrpljivo i željno iščekivala. A ja sam imala još jedan razlog da noć uoči putovanja nisam spavala tvrdim snom. A reći ću vam zašto. Samo vas molim: „Pst! Nemojte nikome reći, molim vas! Imala sam laganu tremu jer sam dobila ulogu vozačice.“
Nije preostalo ništa drugo, nego put pod kotače i pravac – Pakrac. U ugodnom čavrljanju putovanje je brzo prošlo. Na cesti nije bilo puno vozila osim nekoliko brzojurećih kamiona. Jednim dijelom smo se vozile kraćim, ali manje prometnim putem.
Iako sam se najviše koncentrirala na vožnju, mome oku nije mogla promaći pustoš kroz koju smo prolazile. Za vrijeme Domovinskog rata većina stanovništva ovoga kraja napustila je svoja dugogodišnja ognjišta i odselila se u neke druge države.
Danas su tu sagrađene nove kuće, ali u njima nema života ili ga je toliko da se može cijediti na kapaljku. Novosagrađene kuće zjape prazne i puste, obrasle korovom i sa spuštenim roletama. One druge su pak porušene, zjape poput sablasti između ruševina, korova, šipražja. Jedva se vidi pokoja duša! Život kao da je zamro.
O, Slavonijo, Slavonijo, krasotice naša voljena, zar će o tebi ostati samo nostalgično i tužno sjećanje na tvoju ljepotu!
Susret s dragom prijateljicom ispunio je sva naša očekivanja. Miješale su se suze sa osmijesima, radost s tugom što se češće ne viđamo. A priči nikada kraja! Doista smo i imale o čemu pripovijedati!
Trebalo se malo i okrijepiti. Nakon pravog slavonskog ručka i neizostavnih kolača, približilo se vrijeme povratka. Vrijeme je prohujalo takvom brzinom da smo se iznenadile kada smo shvatile da je podne već odavno prošlo.
Rastanak, zagrljaji, poljupci, zajednička fotografija… i povratak u Kutjevo uz čvrsto obećanje da ćemo se još koji puta naći. Nije važno gdje će to biti, u Pakracu ili Kutjevu.
Zadovoljne, sretne, ispunjene pozitivnim emocijama, putem smo još dugo sređivale dojmove. Jer, biti u mirovini ne znači prepustiti se mirovanju. Vremena je na pretek i treba ga između ostaloga upotrijebiti i za svoje male sitne radosti. A ovaj susret zaista je takav i bio. To su dokazale i pokazale „Tri gracije iz Kroacije“.
Mogu samo reći:
„ Ponovilo se!!!“
i završiti spomenarom iz đačkih dana:
Prijateljstvo je zvijezda što nam život krasi,
Treba ga čuvati da se ne ugasi.