PREMA SJEVERU

Iz naše arhive …objavljeno 22.03.2014.

foto: Emil Cipar
tekst: Sonja Breljak

Bilo bi to u ljeto ili ranu jesen. Mati bi rekla:- Putujemo baki u Slavoniju! I mi bismo pakovali kofere. Spremali jelo u mesinganu, žutu kutiju. I sjedali u ćiru. A taj bi vozio, i vozio …trajalo bi to …preko brda i dolina moje Bosne, kroz tunele, preko rijeka …

Mi djeca bismo spustili prozorska stakla, znatiželjni osjetiti vjetar na licu a proturene glave bi uprljao gar iz ćirina dimnjaka.

Vrpolje -tko nema kartu, napolje …tako se spominjalo Vrpolje gdje smo većinom, vrlo dugo, čekali vezu za dalje putovanje. Ako bi mati otišla na kojoj od stanica, iz gradske česme  napuniti vodu u bocu, brat i ja bi umirali od staha na pomisao kako bi vlak mogao i krenuti a mati još nije tu.  I tako do Osijeka. Tu bismo presjedali u šinobus, u novije doba, u autobus. Kasno uvečer bismo dostigli svoj cilj, Valpovo, mjesto gdje živi baka i dva mamina brata, dvojica ujaka s obiteljima,

Rasla sam, kasnije k baki dolazila i sama. Ja rasla a baka starila. Mijenjala se i moja Slavonija. Nestajale guske, dudovi, kanali puni kopriva, kukuružnjaci, voćnjaci i bašte, drveće otežalo od plodova. Pa i rođaci,umirali, odlazili.  Ostajala sama i neobrađena plodna slavonska zemlja.

Ni mene dugo već tamo nema. Istina, prošlo ljeto s folklorom Hrvatske zajednice posjetih Đakovo i tamošnje Đakovačke vezove. Išli unajmljenim automobilima. Bili tri dana pa nazad u Njemačku. Bilo lijepo. Bilo veselo. Ali drukčije nego nekada. A meni nekako, pri pogledu na polja slavonska, nedostaje … dođe mi silna želja, opet, kao nekada, vlakom prema sjeveru…