tekst i foto: Martina Budmir
Ovo nije još jedan tekst o Oliveru. Ovo je tekst o svim ljudima, malim i velikim, znanim i neznanim koji su svojom dobrotom, svojim životom ostavili trag. Danas je ispraćen jedan takav čovjek koji je slučajno i glazbeni genijalac.
Premda su njegove pjesme dio moga života, nisam ga nikada uživo čula kako pjeva. No jedan kratki susret prije gotovo 15 godina na letu za Rim usjekao se i suprugu i meni u sjećanje. Vidjeli smo već tada da se radi o normalnom, prizemnom čovjeku kojemu slava nije udarila u glavu.
Imala sam i ja takvoga čovjeka u životu, čovjeka koji je bio najbolji otac na svijetu. Usadio mi je ljubav prema životu, prema putovanjima, prema učenju novoga i, prije svega, ljubav prema ljudima. Moj je otac bio ispraćen kao čovjek čiju su dobrotu prepoznali i cijenili mnogi.
Vela Luka je malo mjesto bogato duhom, mjesto u kojemu pošteni radišni ljudi žive u nekom svom điru. Mjesto je to u kojemu više no u ostatku Hrvatske, svijeta, osjećaju bol za velikanom koji je otišao na neko drugo, nadam se ljepše mjesto. Osjetim to na svakome koraku ovih dana u tom prekrasnom mjestu.
Mještani Vela Luke danas su se oprostili prije svega od svoga sumještana koji je dijelio s njima iste svakodnevne brige, tuge i radosti. I uz žal za voljenim Oliverom, osjećaju i ponos. U suzama reče jedna mještanka danas: “Ovakav ispraćaj nije imala ni princeza Dijana. Zaslužija je!”
Dobri se ljudi ispraćaju sa tugom i boli, ali i s ponosom i radošću što su bili dio našega života. Potrudimo se ostaviti takav trag!