piše: Nediljko Čamber
Nedavno pročitavši članak gdje pisac navodi pomoć Klaićeva “Rječnik stranih riječi” potaknulo me napisati ovo zapažanje.
Nakon stoljetnog pokušaja zatiranja hrvatskoga jezika, pogotovo u bivšem sustavu, sve se više umjesto hrvatske riječi upotrebljava prekomjerno i nepotrebno strane riječi odnosno tuđice.
Zbog toga i osobno često moram tražiti prijevod u Klaićevu riječniku.
Pogotovo vodeći ljudi u Hrvatskoj, kao saborski zastupnici, djelomično izvjestitelji javnog priopćenja i visoko obrazovani stručnjaci raznih zanimanja, prednjače u tome.
Ponekad se dojmi kao da se saborski zastupnici natječu za tuđice kako bi odali što veću stručnost i znanje. Krši se osnovno jezikoslovno pravilo: “Tuđe riječi treba upotrebljavati samo onda kad za pojmove koji se njima označuju nemamo dobrih zamjena u vlastitom jeziku“.
Mislim, dolazi do nepotrebnog gomilanja tuđica za koje postoji hrvatski izraz.
Primjerice koristi se ideologija umjesto svijetonazor, liderstvo umjesto vodstvo, rejting umjesto procijena ili vjerodostojnost, kontradikcija umjesto proturiječje, presija umjesto pritisak, represija umjesto suzbijanje, specifičnost umjesto osobitost ili posebnost.
Ponekad se koristi tuđa i hrvatska riječ s istim značenjem(istoznačnice) u jednoj rečenici.
Umjesto obogaćivanje hrvatskog jezika to je otuđivanje, jer dolazi do međusobnog nerazumjevanja zbog rabljenja tuđica, izvedbe tuđica i daljne izvedbe izvedbenih tuđica i gomilanju nikad kraja.
S time se istovremeno pogrđuje materinski i strani jezik. Nekad se koriste tuđice čije značenje nije ono što se želi izraziti, što pogoršava zbunjenost.
U javnosti je sve manje razumjevanja za prekomjerno korištenje tuđica i pretjerivanju izražavanje posebnosti.
Iako sam svjestan teško prihvatljivog zanovijetanja o hrvatskom jeziku, nadam se ostatku strpljenja i pročitat još ovu povjesnu činjenicu.
Zanimljivo pitanje bilo bi: – Je li itko stanovnik ili državljan planine u Bugarskoj?
Unatoč mogućem čuđenju ovakvim pitanjem, zadivljujuće je koliko se ljudi osjećaju njome privrženi do danas. Pitajući uvjerene tom pripadnošću za veličinu takozvane zemljopisne ili uljudbene zajednice, dobijem toliko različitih odgovora koliko je i spitanika.
Kod nekih ispitanika, Hrvatska je unutar, a kod nekih izvan te zajednice.
Planina koja za neke označava bilo kakvu nepostojeću zajednicu i na koju većina nije ni pristupila zove se Balkan, kojoj su ime dali Turci nakon osvajanja.
Kasnije su evropljani preuzeli taj naziv za zemlje jugoistočne Evrope pod turskom vladavinom.
S vremenom je taj naziv postao zamjena za opis i oznaku stanovnika s tog područja u neodgovornosti, nedosljednosti i nepovjerljivosti.
Vrijeme je napokon sazrijeti u većem poštivanju i njegovanju materinskog jezika kao bitne sastavnice hrvatske uljudbenosti. Kroz poštivanje svoje uljudbenosti ne bi prisvajali strane riječi zbog taštine. Kroz poštivanje samih sebe i svoje uljudbenosti dokazali bi svoju nepripadnost nepostojećoj trećerazrednoj zajednici.